Kada sam čuo da je Dylan dobio Nobelovu nagradu za književnost, sjetio sam se svog profesora engleskog koji nam je, umjesto dosadnih udžbeničkih lekcija, na satu puštao Dylanove pjesme, koje bismo kasnije prevodili. Kada me je ta vrsta liberalnog obrazovanja navela da i sam oponašam svog idola, što je za posljedicu imalo odbijanje odlazaka u školu i ponavljanje razreda, jedino iz engleskog nisam imao zaključenu jedinicu.
Znao je stari profesor što je literatura. Literatura je događaj. Ako vas ne mijenja, ako u vama ne proizvede lanac zbivanja, nije literatura. Dylanova poezija svakako jest jedan takav događaj. Ali opet, to je literatura za pubertetlije. Relativno bezopasna ako je konzumirate u tom razvojnom dobu.
Međutim, mnogi od nas nikad ne odrastu, već stalno ponavljaju razred. Wilhelm Reich je tvrdio da većina ljudi ostaje na razini trinaestogodišnjaka koji se dive četrnaestogodišnjacima kao genijima. Dylan je jedan od takvih pubertetskih genija, koji je čitav život pjevao svoje srednjoškolske pjesme kojima su se divili oni iz nižih razreda, mnogi od njih vječiti ponavljači.
Konzumiranje Dylanovih pjesama šezdesetih godina bilo je dio rituala koji je doveo do prilično eksplozivnog lanca događaja koji nazivamo kulturnom revolucijom. Borba za građanske slobode, seksualno oslobođenje, feministički pokret, gej prava i pokret za očuvanje okoliša postali su pitanja oko kojih su se lomila politička koplja, a ponekad bogami i ona prava, ratna.
Tako je poznata i vrlo utjecajna skupina ljevičarske mladeži, Meteorolog (Weatherman), terorističko krilo jedne od krovnih organizacija onodobnog studentskog pokreta, inspiraciju za svoje ime dobila po stihu iz Dylanove pjesme “Subterranean Homesick Blues”. Vođe te skupine, Bernardine Dohrn i njen suprug Bill Ayers, izveli su krajem 60-ih i početkom 70-ih niz terorističkih napada na institucije američke države, među kojima Pentagon i Capitol, u znak prosvjeda zbog rata u Vijetnamu.
Dio skupine je bio i Sirhan Sirhan, ubojica Roberta F. Kennedyja. “Najbolja stvar koju možemo uraditi za sebe, kao i za Crne pantere i revolucionarnu borbu za oslobođenje crnaca jest stvaranje jebenog bjelačkog revolucionarnog pokreta”, govorila je Dornhova. Bila je to Al-Qa’ida kulturne revolucije šezdesetih.
Tako je izgledala ponavljačka, da ne kažem revolucionarna, kultura šezdesetih, čiji je jedan od idola bio Bob Dylan. Ponavljanje je neka vrsta revolta. Najčešći oblik tog revolta je odbijanje da se odraste.
Revolucija je stvar zakržljavanja, odbijanja evolucije, povratka u pretkolumbovsku Ameriku. Kažu da je i naše doba dvijetisućitih, da su ratovi koje mi danas vodimo samo ponavljanje, svojevrsni rezime kulturnih ratova šezdesetih.
I doista, ako pogledamo ideje kojima su se zanosili šezdesetosmaši, to su sve ideje koje su danas postale etablirane, dapače, vladajuće. Al Gore i pokret zelenih, Barack Obama, još jedan nobelovac, i pokret za prava crnaca, Hillary Clinton i feministički pokret, sve su to teme šezdesetih koje su na loš način ostarjele.
Kao što je i Dylan loše ostario, kao pubertetlija u tijelu 75-godišnjaka, nobelabilni buntovnik. James Ellroy rekao je da odbija slušati rock-glazbu jer je ona oblik institucionalizirane pobune. Svakako je naše vrijeme postalo vrijeme ostarjelih revolucionara na vlasti, ljudi koji na vlast nisu došli revolucijom, nego oportunizmom.
Negdje u tom krugu revolucionara-oportunista susreću se i naša dva nobelovca, Dylan i Obama. Obama je, naime, još kao mladić bio inspiriran narečenim obožavateljima Dylanove glazbe i svojim sugrađanima iz organizacije Meteorolog Billom Ayersom i Dohrnovom.
Ovaj bračni par je, nakon povlačenja Joea Liebermana, ostvario značajan utjecaj unutar Demokratske stranke. Ayers se, navodno, čak hvalio da je Obama njegov “projekt”, što je možda i pretjerivanje.
Uglavnom, to su ideje i akteri danas dominantni u Sjedinjenim Državama. Nešto što je nekad predstavljalo izuzetak i ekstremizam koji se mogao pravdati ludilom mladosti, danas je, nepromijenjeno u svom ludilu i zakržljalo u svom buntu, postalo etablirana istina establišmenta.
Ofucana revolucionarna rock-kontrakultura danas se kočoperi na crvenom tepihu. Tim ostarjelim rokerima suprotstavljaju se danas gnjevni punkeri iz trumpovskog tabora. Punkeri na kraju odbace i punk, što s rokerima nije slučaj. Punkeri će možda igrati samo jedno ljeto, ali smo barem sigurni da nikad neće postati nobelabilni. Naime, previše je dinamita u tom Nobelu. Trebalo bi ga početi oduzimati.
>> Ovo je deset najboljih Dylanovih pjesama
