Prvog dana srpnja navršilo se 50 godina od Brijunskog plenuma na kojem je smijenjen prvi čovjek jugoslavenske tajne policije, čuvene Udbe, Aleksandar Ranković. Upućeniji kažu da je IV. brijunski plenum predstavljao kulminaciju i razrješenje dugogodišnje Brozove nedoumice u vezi federalističkog ili konfederalnog uređenja Jugoslavije.
Iako je Broz dugo bio sklon centralističkom uređenju, na kraju je prelomio u smjeru decentralizacije, a stvar se prelomila upravo na Udbi, koja je tada reorganizirana na više sigurnosnih službi po republičkom principu, dok je savezna služba sada imala puno manju moć.
Mnogi će reći da je to bio institucionalni početak konfederalizacije i raspada Jugoslavije, što je politički formalizirano donošenjem novog Ustava 1974. To što se jedno tako krucijalno pitanje, poput pitanja državno-pravnog ustrojstva, prelama preko reorganiziranja tajne službe, samo govori u prilog totalitarne naravi takve vlasti, jer je bitna osobina totalitarnih režima to da se u njih prava vlast nalazi u rukama tajne policije, a ne u političkim tijelima.
U totalitarnim režimima tajna policija nije neka skrivena, mračna strana vlasti (kao u autokracijama), niti je pak strogo omeđena zakonom (kao u demokracijama), već je upravo ona ta koja kroji i definira zakon.
Raspadom autoriteta savezne službe i organiziranjem republičkih Službi državne sigurnosti krenulo je i političko rastakanje Jugoslavije. Udba zna da je kraj blizu. Intenzivira se kampanja atentata na političku emigraciju. Budući je smanjen priljev novca iz još uvijek centraliziranog saveznog proračuna, razvija se vrlo živopisna ekonomska aktivnost sigurnosnih službi kako bi se stvorili alternativni izvori financiranja. Šverca se droga, alkohol, oružje, trguje se naftom, zlatom i plemenitim metalima.
Ta je aktivnost toliko intenzivna da inozemni mediji počinju često pisati o vezama jugoslavenskih službi i mafije, što prirodno stvara probleme za reputaciju zemlje. Komunistička Jugoslavija postaje pravi mali libertarijanski raj, a njene službe ponašaju se kao pravi kapitalistički poduzetnici. Osnivaju se banke i poduzeća koja služe isključivo za pranje novca, koji se onda šalje na tajne račune u Lichtenstein ili na egzotična otočja. Uza sve to, pod okriljem Udbe pljačkaju se velika državna poduzeća, odakle se izvlače goleme svote novca na tajne račune.
O svemu tome nedavno smo imali prilike čuti na HTV-u, u autorskoj emisiji Vedrana Kukavice “Javna ponuda”, od slovenskog ekonomista Rada Pezdira, koji je na vrlo uvjerljiv i dokumentiran način prezentirao svoj višegodišnji istraživački rad o financijskim shemama i poslovima jugoslavenske Udbe kao dugoj sjeni koja prati i mnoge naše današnje tajkune.
Ne želim vjerovati da je to bio i jedan od povoda za ukidanje te emisije, a upravo se to dogodilo, jer bi to značilo da je i danas opasno govoriti o tim temama – što bi dalje značilo da je ruka Udbe dovoljno duga da može umiješati svoje prste i u hrvatsku stvarnost 2016. godine.
Možda je to jedan od najplastičnijih primjera koji govore o potrebi stvaranja konsenzusa političkih elita oko hitnog donošenja zakona o lustraciji, jer je skandalozna spoznaja da živimo u demokratskoj zemlji, da smo članica EU, da živimo u 21. stoljeću, a još uvijek se moramo osvrtati kako ne bismo zapeli za repove totalitarne prošlosti jedne raspadnute i nepostojeće države.
Pored toga, razlog da ozbiljno razmislimo o lustraciji svakako bi mogla biti presuda koja se krajem ovoga mjeseca očekuje u procesu koji se vodi protiv Zdravka Mustača i Josipa Perkovića u Münchenu.
Lustracija je teret koji mora riješiti naša generacija. Tereta prošlosti možemo se osloboditi samo kada je spoznamo. Spoznaja je ono što oslobađa. Iako je političar koji se zalagao za lustraciju upravo politički umirovljen (možda baš zbog toga?), lustracija ne može biti stranačka stvar, ni ljevice, ni desnice.
Štoviše, možda baš zato što hrvatska ljevica nosi tu stigmu neprevladane komunističke prošlosti, upravo ona mogla bi se založiti za donošenje takvog zakona. Tim potezom istodobno bi skinula sa sebe tu stigmu i napravila državnički potez koji bi vodio istinskom nacionalnom pomirenju još uvijek oko loše prošlosti tragično podijeljenoga hrvatskog društva. Uvijek su europske socijaldemokracije predstavljale čvrsti branik prodoru komunizma, kao što su demokršćani bili sigurna brana povratku fašizma. To bi mogao biti i veliki zadatak za veliku koaliciju koja nam se najavljuje, zašto ne?
>> Operacija Kleopatra otkriva da su komunisti planski trovali Stepinca
Bravo Ristiću, Imaš i moždane i talent i cojones