Imam prijatelja, Hrvata, koji ne živi i nikad nije živio u Hrvatskoj (nije iz BiH). Premda mu ništa ne fali, kad god bismo se sreli, obavezno bi mi odgudio tužbalicu o tome kako Hrvatska ne vodi dovoljno računa o Hrvatima izvan Hrvatske. Naravno, imao je pravo, no s kritikom “domovinske Hrvatske” volio je pretjerivati. Što god bih mu rekao, uvijek bi me natjerao u defenzivu. Dok mu jednom nisam odgovorio: Čekaj, Hrvatska se za vas izvan granica uistinu ne brine koliko bi trebalo, no, što misliš da se za nas koji smo unutra brine dovoljno!? Zašutio je, a tužbalice su se otad prorijedile.
Zbilja, kako žive i kako se osjećaju Hrvati u Hrvatskoj?
Žive znatno bolje nego što se o tome može pročitati u hrvatskim medijima, a osjećaju se mnogo gore nego što bi se na osnovi medijske slike o njihovim materijalnim prilikama moglo zaključiti. Ili, jednostavnije, materijalna im je situacija još kakva-takva, raspoloženje nikakvo!
Da ne idemo dalje, pozabavimo se i mi temom kojom se u posljednje vrijeme svi bave, a to je odnos društva/države prema hrvatskom branitelju. Ali ne samo branitelju koji se iskazao u Domovinskome ratu, nego i borcu koji se za hrvatske nacionalne interese borio u doba Josipa Broza i brozovske diktature od 1945. do 1990.
Uzmimo da mu je materijalna egzistencija osigurana, no ništa drugo nije onako kako bi moralo biti kad bi se do njega imalo držalo. Zaboravljen je, zanemaren, pa i prezren. Nema ga pod medijskim reflektorima, a ni na sjajnom parketu prestižnih društvenih događaja. Kad se sastavljaju popisi uzvanika za državne svečanosti, njega se nitko ne sjeti. Paradoksalno je, ali ispada da se više drži do onih koji su mu nekad bili protivnici, protiv kojih se borio, koji su ga progonili i zatvarali i koji su prije dvadeset godina, navodno, poraženi, nego do njega i njegove borbe.
Dobro se to vidi iz priče što ju je u intervjuu Hrvatskom slovu (18. 2.) ispričao legendarni borac za slobodnu Hrvatsku Marko Veselica. U tamnici je Veselica kao ključni sudionik Hrvatskog proljeća odležao 11 godina i 46 dana, od toga 4 godine u zloglasnoj Staroj Gradiški (u kojoj su za vrijeme Titove Jugoslavije robijala 31.204 politička zatočenika!). Državne se strukture prave kao da ga nema. Niti ga tko zove, niti tko za njega pita. Njegovi progonitelji i mučitelji nikad ni za što nisu odgovarali niti mu se tko od njih za bilo što ispričao. Dapače, Veseličini tamničari pokušavaju “svoj takozvani antifašizam u kojem je bilo izrazito puno neopravdanih zločina i terora nad mnogobrojnim nevinim Hrvaticama i Hrvatima, pozitivno afirmirati”.
Nekadašnji tamničari ne odgovaraju, nikome se ne ispričavaju, a još malo pa će nestati i tamnice u kojoj su se bavili “antifašizmom”. Zgrada “KPD-a Stara Gradiška”, alarmira Veselica, “nalazi se u fazi raspadanja”. Mjesto da se sačuva i svjedoči, ona će se raspasti, baš kao što se sada ubrzano raspada istina o njoj.
Eto, tako se živi i tako se danas osjećamo u Hrvatskoj.
23.02.2011. u 08:24h pako je napisao/la: Ribnik1 popis(izuzev Langera i Tomljenovića) je za boli glava.Ma budite jednom iskreni i recite da hoćete ČISTU Hrvatsku,stavite zidine na granice i labose za brojenje krvnih zrnaca i imati će te Hrvatsku po uzancama navedenih.Samo naprijed, što manje znamo to smo VEĆI Hrvati.A samo za Zidića,uvreda je poredba sa Gotovcem.Sram te bilo..... ----------------------------------- \"Multi-kulti\" politika više nema prolaza ni u EU, pa zašto bi imala u Hrvatskoj koju su čak za razliku od multi-kulti država EU, isti ti multi-kulti likovi napadali i djelomično okupirali? Tako da ti primisao o zidovima i laboratorijama uopće nije loša, dapače ! Inače ponekad je bolje manje znati, nego sve znati o Hrvatskoj iz \"Istorije Hrvatske\" pisane u Beogradu.