Izgubi li se lovac u šumarcima Križnice ili ribolovac turist zaluta u rukavcima Drave, jedan će ga zvuk vratiti na pravi put, u srce sela – zvuk oko 130 godina starog zvona na kapelici sv. Antuna, koje svakog dana, točno u podne, konopcem povlači baka Marija Crnjaković (78.)
Kad je bolesna, zvoni kćer
– Kome zvono zvoni? Pa težakima, naravno. I putnicima. I turistima. I onima koji putuju s ovog svijeta i neće se više vratiti – priča nam Marija, koju svi od milja zovu Mara, „legenda Križnice“.
– Već sam pet leti tu, bilo petka, bilo svetka. Zvonim točno u podne, a kad je sprovod, zvonim u 13 sati i prije sprovodne mise. Težaki vole zvono u podne, ljeti se i posel na polju tad ostavlja jer znaju da je vrijeme za objed. A zimi, kada je 17 sati, zvonim večernicu i svaki zna da je uskoro vrijeme za ići spati – objašnjava Mara dok snažan zvuk zvona probija križničku tišinu.
Kapelica je prije pet godina sagrađena na njenoj zemlji, uz kuću. Taj dio zemlje ustupila je župi u Pitomači. Ozbiljno se prihvatila zvonarske tradicije na starom „Prinkovom zvonu“, koje je u Križnici desetljećima.
– Kad se ja razbolim, zvoni mi kćer – poručuje Mara koja svaki dan dolazi do kapelice i pola sata ranije. Očisti snijeg, otvori vrata te sjedne na klupicu i čeka podne, ponekad moleći za sve kojima će zvuk stići preko rijeke, oranica i šuma, iz ovog mjesta na kojem je život stao prije 100 godina.
– Uvijek nosim budilicu sa sobom jer zvono ne smije kasniti ni sekundu, ljudima je to jako važno, mogu po meni i sat narihtati – sa smiješkom kaže baka Mara, priznajući da je postala zvonaricom i zbog uspomena na svoje teške, radničke dane.
Zvuk utjehe
Cijeli je život provela u poljoprivredi, a i sada pomaže obitelji, kada zatreba, u hranjenju životinja.
– Već sa 7 godina tjerala sam konje, imali smo ždrebišćev ko’ pišćokov’, krave, 30 svinja. Bilo je takvih zima da je drveće pucalo od hladnoće, a ljeti bi trava usuhla od vrućine, no raditi se moralo. Zvono nam je bilo utjeha, ono nam je reklo da je pol dana već prošlo i da smo puno napravili – sjeća se Mara. Priznaje da je raduje što cijela obitelj – djeca, unuci i praunuci ponosno zovu bakom zvonaricom.
– Ljudi danas ne idu u crkve kao nekad, kad ih je zvono zvalo. No, sve si mislim, lijepo je čuti zvono u daljini, makar i za toliko, da u tom trenu znaš da većma nisi sam, poručuje baka.
