Ondje u kafiću Bobis, pored velike dvorane na Gripama, opet je isti ritam. Oko devet sati počet će se okupljati standardno društvo, Pero Metličić, Ivica Maraš i Ivano Balić kada je tu, s vremena na vrijeme svratit će Željko Babić. I to ako nije u svom Sumpetru i ne kupa se, bez obzira na ciklonu iz Sibira.
– Neću vam ja dugo, hoću se kupati u jedanaestom mjesecu – još prvog dana Babić je kazao Baliću, Metličiću i Marašu kada su tražili od njega da se uhvati izborničke funkcije.
Gdje su golmani?
Taj čudak, sad će se naljutiti što to objavljujemo, može birati klub u kojem će raditi, nanizati stotine tisuća eura, ali njemu je draže biti u jutarnjoj šetnji... Financijski je dovoljno neovisan da ne mora raditi ništa već čekati da mu dobro rode mandarine u dolini Neretve.
Nema spora, Babić je kriv za poraz od Slovenije, onakvu utakmicu izgubio je diletantski, opravdanja nema. Ali, je li zbog toga lošiji trener nego što je? Isti taj Babić u dvije je godine na klupi “skinuo” Španjolce, Francuze, Dance... Oni, koji su duboko u rukometu reći će da je pobijedio najbolje svjetske trenere i da njegovo znanje i ideja nisu upitni. Predbacit će mu komunikaciju, priču o vjeri, koju nepotrebno izdiže u velikim pobjedama. Taj isti Babić je Hrvatsku u kojoj nije bilo Kopljara, Sliškovića, Čupića i Marića, s Duvnjakom, koji je praktički bio bez treninga, doveo do polufinala, imao sedmerac protiv Norveške za pobjedu. Kojeg je Horvat promašio.
Je li zbog toga bolji ili lošiji trener? Da, i arogantan je tip ili barem takav dojam ostavlja. Ali, ima viziju. Ili kako jednom reče Ivano Balić “on utakmicu vidi u pet minuta”. U Hrvatskoj ima nešto preko dvije tisuće registriranih igrača, Francuska je za ovu godinu sebi postavila cilj da prođe brojku od 600 tisuća registriranih. I takva Francuska godinama živi na vratarima, koji nama stalno nedostaju. Gdje je nestala Njemačka, olimpijski pobjednici nestali su kada im se ugasio vratar. Ima toliko detalja, a nama je sve stalo u promašeni Horvatov promašeni sedmerac.
Maleni hrvatski rukometni svijet znao je kako će ova priča završiti. Nevjerojatno zvuči istina da se ništa ne bi dogodilo da je Slovenija, primjerice, dobila Hrvatsku pet-šest razlike. Opravdanje bi bilo da smo umorni od iscrpljujućeg polufinala, a velikim preokretom srušena je cijela koncepcija, koja je trebala kulminirati na Euru u Hrvatskoj sljedeće godine. Vratimo se na onu “rukometni svijet je znao”... Dobro upućeni kažu da su Babić i njegovo društvo “čekani na metak”, bilo je tu i netrpeljivosti sjevera i juga, mnogima se nije sviđalo što četvorka iz Splita vodi sve. Ima u tome “čekani na metak” sigurno djelić istine, ali sada je ta priča ionako gotova. Babić je bivši, s njim odlazi i ostatak splitske ekipe. Ivano Balić, ma koliko ga prizivali, krenut će prema Španjolskoj ili Njemačkoj. Tako je to u životu, vani su naši velikani uvijek cjenjeniji nego ovdje.
Da su igrači kao Balić
Netko će Baliću predbaciti nonšalanciju, ali to je samo naizgled. Itekako on zna što radi, ali ima svoj način. Nikada nije bio tip, koji je prosipao “med i mlijeko”, njegov uzvik na jednom time-outu “ajmo, igramo ko p...e, prvi ja, pa svi vi” i dalje najbolje oslikava njegov karakter. Ide i Pero Metličić, legendarni kapetan kojeg su mnogi priželjkivali na klupi i prije Babića.
– Ako može Dinard preko noći uzeti reprezentaciju i to gotovo s većinom svojih suigrača, zašto to ne može Pero Metličić – upitao me jedan znatiželjnik.
Da, u nogometu se često dogodi da imamo izbornik početnike, pa samo u našoj su se tri izmijenila. I bilo je različitih rezultata, Bilić je bio bolji od Štimca i Bilića.
No, Pero Metličić ne može jer je takav, poseban tip, drukčiji od svih. Nikada u životu nije preskakao stepenice, tako je bilo dok je igrao, istim putem krenuo je i u trenerskom svijetu.
Prvi posao bili su mu klinci u akademiji Balić-Metličić, ni u svom vlastitom klubu nije želio biti više od onog za što je mislio da treba biti. Zato će Metličić svoj trenerski put graditi negdje u inozemstvu, na klupi nekog kluba, a jednog dana dobit će prigodu biti izbornik. I ovo što je bio pomoćnik Babiću ne bi značilo da bi ga naslijedio na klupi. Već se znalo da Metličić trenerski zanat kani ispeći u klupskom rukometu, a tek onda bi u obzir došla reprezentacija...
Od Željka Babića za sada nema ni riječi, valjda će progovoriti za koji dan kada se stiša ludilo koje vlada. Barem tako je najavljeno. Povukao se, kako to voli kazati veliki Ćiro Blažević, “u tamu svoje kože”. Izgubio je povjerenje rukometnog vrha, navijači su podijeljeni, ali još nitko nije kazao gdje staje piramida odgovornosti.
Ako je vrh te piramide Ivano Balić, koji je kao koordinator odgovoran, onda sustav ne štima. Netko je i postavio tog Babića. Je li i taj odgovoran? Trebao bi biti, no odavno se zna tko u rukometu vuče konce i glavne poteze. A medalja je sve manje.
novinaru!zasto je problem sto su sva cetvorica iz Splita?