Ivan Stevanović bio je predodređen da bude odličan plivač. Trenirao je 50 i 100 metara slobodnim načinom, i to dobrih deset godina. Lopta ga u to vrijeme uopće nije zanimala. Jer, da jest, onda bi počeo trenirati vaterpolo koji je u Rijeci, gdje je Ivan prije 33 godine rođen, bio jako popularan sport.
– Plivanje sam počeo trenirati na nagovor trenerice Bistre Gospodinove, Bugarke koja je u Rijeku došla živjeti i raditi 1990. godine. Ona je bila sudionica Olimpijskih igara u Seulu, s bugarskom štafetom 4x100 mješovito osvojila je broncu na Europskom prvenstvu u Sofiji 1995. godine. Ona i danas radi kao trenerica u Primorju. Ona me je kao dječaka naučila nekim životnim stvarima – počeo je svoju priču Stevanović.
Plivalište mu je bilo na drugom kraju grada, a rukometna dvorana na Trsatu preko puta kuće. Na kraju osmog razreda počeo je braniti u rukomet za školsku ekipu.
Plivač koji je postao legenda
– Jedno sam vrijeme trenirao i jedno i drugo. Ne znam koji je zapravo bio glavni razlog što sam prestao ići na plivanje. Mislim da sam u rukometu imao bolje društvo – istaknuo je.
Za Trsat je branio četiri sezone. Počeo je kao kadet, a završio je kao senior.
– Moj prvi trener bio je Siniša Orlović koji me je stalno "gurao" da se bavim sportom. Iz Trsata sam otišao u Pećine koje su u to vrijeme igrale Prvu B ligu. U tom klubu igrao je tada i Renato Sulić. Nakon jedne sezone Đoni Čavlović zvao me u Zamet gdje je trener vratara bio Valter Matošević.
Uz rukomet je završio srednju školu i upisao fakultet. No još nema diplomu.
– Prvo sam upisao strojarstvo, ali sam brzo odustao jer mi je bilo malo preteško. Onda sam upisao promet. Za sada je fakultet u mirovanju, ali se nadam da ću jednog dana završiti – rekao je.
Koliko je ispita preostalo?
– Uh, bolje ne pitati. Imam još dosta – istaknuo je.
U Zametu je po dolasku bio tek treći vratar. Matošević je postavio visoke kriterije treniranja.
– Od njega sam zaista puno naučio. Eto, sudbina je htjela da se ponovno spojimo sad u reprezentaciji. U Zametu sam ostao šest-sedam sezona. Od trećeg vratara stigao sam do prvog kada je uslijedio poziv iz Poreča koji je imao velike ambicije. Trener je bio Saša Ilić i mogu slobodno reći da su to bile dvije lijepe godine mog života. Mislim da smo te jedne godine bili drugi u prvenstvu Hrvatske, odmah iza Zagreba, a igrali smo i finale Hrvatskog kupa – kaže Stevanović.
Iz Poreča se ponovno vratio u Zamet, a u međuvremenu je branio u Krškom.
– Ha-ha. Imam još vremena za inozemnu karijeru – rekao je
Umalo je ove sezone završio u Njemačkoj. Već je potpisao ugovor, ali sve se izjalovilo.
– Taj je klub ispao u drugu ligu, a onda je gazda kluba odlučio više novca uložiti u ženski pogon. Kako PPD Zagreb u međuvremenu nije našao vratara, odlučio sam se vratiti. Nije moglo bolje završiti za mene – rekao je Stevanović i dodao:
– Inače, u 29. godini razmišljao sam da se ostavim rukometa, da završim fakultet i da počnem negdje raditi. Vjerojatno bih radio u maminoj tvrtki – rekao je Ivan.
Mama Jadranka sad je mirovini, a otac mu je umro prije devet godina.
– Mama je sad u Zagrebu, druži se s punicom, čuvaju mog sina Viga koji ima dvije godine dok je supruga Irena na poslu. Supruga radi u T-Comu i dolazi danas na polufinale – rekao je.
Ponekad odem na ribičiju
Zašto Vigo?
– Pa supruga i ja htjeli smo da sin ima neko kratko ime. Ispalo je Vigo.
Gdje ste se upoznali sa suprugom?
– To je ljetna ljubav. Moji baka i djed imaju kuću u Puntu na Krku. Kako je Irena tamo ljetovala, dogodila se ljubav. Bilo je to prije 15 godina, a u braku smo već pet godina.
Sin mu najviše nedostaje?
– Ovo je prvi put da sam duže odsutan pa otuda i ona rečenica kada sam saznao da idem na EP – kako ću objasniti supruzi da me neće biti dvadesetak dana. Kada dođu topliji dani, onda se vikendom zaletimo na Krk. Ljetni đir na Krku je kavica ujutro, plaža, kupanje, igranje s malim. Tu i tamo se ode u ribičiju. Ma kod mene nema ništa zanimljivo. Ne igram igrice, nemam Facebook, ne izlazim – zaključio je Ivan Stevanović.
>> Hrvatsku euforiju sad ni Freud ne bi smirio, može se samo jahati na tom valu...
Ma bravo! Sportas,roditelj, obiteljski covjek..to su prave vrijednosti! Takvih ljudi treba ova drzava