Zlatan Stipišić Gibonni zasigurno nikad neće zaboraviti nastup na subotnjem koncertu Hrvatske noći u Frankfurtu. Svega desetak dana nakon smrti oca Ljube Stipišića Delmate, jednog od najvećih glazbenika kojeg je dala Dalmacija, hrvatski pjevač smogao je snage te prije Olivera Dragojevića, Miroslava Škore, Tonyja Cetinskog te lokalnog pjevača Roberta Čoline, izišao pred šest tisuća naših iseljenika i njihovih njemačkih gostiju u bankarskoj metropoli na Majni. Publika je osim iz njemačkih gradova stigla i iz Austrije, Švicarske, Nizozemske, Slovačke..., pa i udaljene Švedske.
Nastup je počeo pjesmom “Ne odustajem”. Zamolio je publiku da razumije njegovu bol te da će kroz pjesme pokušati iskazati slavu i počast pokojnome ocu. Kako se osjeća glazbenik na sceni u ovakvim teškim situacijama, moglo se osjetiti kroz pjesme u kojima je “srce pucalo na pola” i uz isticanje stihova iz pjesme “Činim pravu stvar”.
Oliverova moralna podrška
Da je publika duboko suosjećala s njegovom patnjom, moglo se osjetiti kad je Gibo preskočio ogradu i otišao među njih. Splitski pjevač pritom nije krio emocije, što je publika prepoznala uzvraćajući mu erupcijom oduševljenja sa svih strana dvorane.
– Hvala vam, dobri ljudi – ponavljao je Gibonni vrativši se na pozornicu, gdje mu se pridružio i Oliver. Uz moralnu Oliverovu podršku otpjevali su “Zlatne godine” i “Ja u ljubav vjerujem”. Gibonni je potom, uz Oliverov pozdrav i gromoglasni pljesak publike, sišao s bine. Prije razgovora za Večernji list zamolio nas je da nakratko bude sam sa sobom i svojom boli.
– Događalo se i ranije da sam koncerte imao tijekom teških i stresnih situacija, kad sam u mislima bio sa svojim najdražima. Jednom mi je supruga imala operaciju za vrijeme mog nastupa. Ni tijekom ni nakon koncerta nisam znao u kakvom je stanju jer nije bilo signala. Ova večer također je bila jako stresna. Moj otac je bio glazbenik i mi smo večeras slavili glazbu. On je u pjesmama slavio volju u čovjeku i sve ono što glazba predstavlja. A to je jedno pomirenje, povjerenje, ljubav i volju koju je u čovjeku budio svojim pjesmama. Držim da je bio jedan od dvojice najvećih autora, glazbenika od Drugog svjetskog rata, koje je naš narod dao – rekao je Gibonni za Večernji list glasom koji je cijelo vrijeme podrhtavao te nastavio priču o pokojnom ocu.
Najbolje sam razumio oca
– Odgojen sam uz očevu glazbu i ne znam mogu li toliko biti uspješan. To što je on napravio je nedostižno, veliko... Glazba je bila naš stil života. Ne znam kako će to zvučati, ali noćas sam bio podijeljen: moja obitelj i ja u velikoj smo tuzi, a s druge strane znam da sam morao nastupiti jer je to jedina prava odluka koju bi i moj otac podržao. Slavili smo glazbu, kao što je i on to uvijek radio.
Zato vjerujem da sam napravio pravu stvar. Jer, najbolje sam razumio svog oca. Zna se da je odnos očeva i sinova uvijek poseban. Otac od sina očekuje da kad poraste bude stup na koji će se njegova obitelj nasloniti. Nisam bio razmažen. Moj pokojni otac bio je tradicionalnog odgoja. To strašno volim i mislim da je najbolje napravio što me je na takav način odgojio – kazao je Gibonni dodajući da je zahvalan frankfurtskoj publici koja ga je razumjela i tako vratila u život.
Slažem se s Gibom. Nema trakavica o njemu , prljavog veša , koga ljubi s kim se rastao , ..... , novinara kojeg je opalio po nosu .....!!!!