Pitate li na ulici bilo kojeg Sarajliju gdje ćete naći Halida Bešlića, bez čuđenja u glasu odgovorit će: “Ako je u gradu, na Halidovoj benzinskoj crpki”. Taksistima, logično, ne treba reći ni adresu i za čas ste nekoliko kilometara izvan Sarajeva na crpki u vlasništvu legendarnog pjevača.
Napisao sam tek jednu pjesmu
– Živim u gradu u naselju Ciglane u kojem sam prije rata kupio stan. Ali ovdje na pumpi sam obično svako popodne. Izvan grada sam i izvan gužve, tu na brdu kao da mi je i mozak svježiji i tu održavam sve sastanke. Tko god me treba, dođe ovamo. Neću reći da je ovo moj ured, to je više moja baza – kaže nasmijani Halid Bešlić smješten na svojoj poziciji na kojoj čavrlja s “rajom”. I dok piše posvetu na naš redakcijski primjerak svojeg novog albuma “Romanija” u izdanju Hit Recordsa, koji je i povod intervjuu, na vijest o dobrim glazbenim kritikama Halid kaže:
– Novi album, nova priča. Ali ako kritičari tako kažu, donijeli ste mi dobar haber ili lijepu vijest. Ja ću točno znati procijeniti ga za jedno pola godine. Naime, znam da sam napravio kvalitetnu ploču, ali ne znam kako će ona proći kod ljudi, što mi je najvažnije. Zasad je već dobro jer krenule su priče tipa “dobra ti je ploča, sviđa mi se ona stvar…”, što je dobar znak. Znate, uvijek se vodim time da, ako nikoga ništa ne pitam, a ljudi mi se sami javljaju s dobrim kritikama, to znači da imam dobru stvar.
Prvi singl “Sijede”, čiji je autor Fahrudin Pecikoza koji mu je napisao i kultnu “Miljacku”, već lagano postaje hit. Sam Halid, kaže, cijeni mnoge autore od kojih najviše svoju prijateljicu Alku Vujicu, ali sam se nije okušao u pisanju stihova.
– Potpuno sam izvan toga. Bolje da drugi rade za mene. Doduše, nekoć davno napisao sam prvu, a čini mi se i zadnju pjesmu u životu “Rano moja sve bolnija, tugo moja sve tužnija”. Nikada nije postala hit – kaže i nastavlja: – Najčešće ne mogu odlučiti hoću li pjesmu prihvatiti dok ne dobijem demosnimku s melodijom i tekstom. Čak mi je i bolje kada je netko u startu lošije otpjeva jer tada lakše procijenim ima li u pjesmi krvi ili nema. A moja prijateljica Alka na tekstu je sigurno jedna od najboljih na Balkanu. Dokazala se. Ali dosad mi nije napisala pjesmu. Neke sam preslušavao i rekao joj da hoću još bolju, najbolju. Od nje tražim i vjerujem da ću dobiti jednu koja će se pjevati sljedećih pedeset godina.
S novog albuma najdraža mu je pjesma “Sevdah da se dogodi” jer, kaže, široka je i ima dobru priču, a naslov albuma izabrao je po istoimenoj pjesmi “Romaniji”, ali i zbog korijena.
– Ja sam rođen u Romaniji, to je moj zavičaj. Na ovom smo mjestu praktički u podnožju Romanije. Romanijski plato proteže se odavde do Drine, a rođen sam 30 km zračne linije od ove pumpe pa mi se svidjela ta simbolika – govori Halid. U sklopu miniturneje na koju je krenuo Halid će nastupiti u Švedskoj, Danskoj, Kanadi, a u Zagrebu na Jarunu 1. svibnja, na Praznik rada, što mu je posebno drago pa tvrdi: – Cijenim taj praznik jer rad, red i disciplinu volim najviše na svijetu. Ne volim neradnike.
Publika mu je sva draga jer naprosto voli ljude, a u inozemstvu mu na koncerte dolaze uglavnom iseljenici, ali i recimo neki Nijemac ili Šveđanin koji sve pjesme zna napamet, ali samo zato, kaže, jer se tom glazbom zarazio preko nekog prijatelja s Balkana ili se zaljubio u ženu iz naših krajeva. Ali sarajevska mu je publika najviše u srcu. – Uvijek se najbolje osjećam u svojem gradu i Sarajevo jednostavno moram izuzeti. Nije lako biti kralj u svojem gradu, a ja sam uspio u njemu biti popularan i puniti dvorane i to je zbilja dobar osjećaj. Na Koševu sam dogovorio koncert 22. lipnja i to će biti sigurno moj koncert života – kaže.
Njegova šetnja po Baščaršiji traje satima jer neprestano staje s obožavateljima. Imenom ga na ulici dozivaju i sarajevski Kinezi i nikada, ali baš nikada s ljudima nije imao problema.
– Ni s obožavateljima ni s obožavateljicama. Svi su uvijek bili fini. Ma nisam vam ja od tih Don Juana, ja sam normalan tip. Moja supruga Sejda nikada nije imala problema ni razloga za brigu – govori s ljubavlju i o svojem braku koji traje više od 35 godina kaže sa smiješkom:
– Nismo baš sto godina u braku, ali blizu smo, vjenčali smo se 1978. A tajna bračne sreće je individualna. Mi smo odlučili biti zajedno i bilo je kriza, ali one su se uvijek uspješno rješavale u čemu nam je pomagao jak karakter koji oboje imamo. Moj stav je da, ako si se oženio, e onda malo i trpi i kod prvih problema nema bježanja mami i tati jer, ako se roditelji umiješaju u brak, to je najgore. Sejdin karakter i stabilnost svidjeli su mi se na prvu, odmah sam prema njoj osjetio golemo povjerenje i zaprosio je već na šestom izlasku. Naš sin Dino je pola-pola na nas dvoje.
Halid smatra da je profesionalno počeo pjevati od dana kada je s pjesmom počeo zarađivati, dakle oko tri godine prije no što se oženio, no pjesma je oduvijek dio njega.
Prosidba na šestom spoju
– Počeo sam u kavanama i imao jak tempo, pjevao nekoliko godina svaki dan. I onda sam osjetio zasićenost samačkim životom. Naišla je moja supruga. Imao sam 25 godina. Otad je sve krenulo na bolje. Ali inače, otkad znam za sebe, hodam po ulici i pjevam. Po tome sam jedini u obitelji. Doduše, obitelj s majčine strane je veselija i voljeli su zapjevati, što ne čudi jer, baš simbolično, i mamino je djevojačko prezime Vrabac – kaže Halid i na pitanje zapjeva li i danas u kavani odgovara: – Kako ne! Ne treba mi puno, dobra atmosfera ponese me začas. Evo, pjevao sam i prije koji dan. Složila se neka ekipa iz Zagreba i Hercegovine i “đe će kolo bez Kokana”!
Na njegovim koncertima po tri sata s njime uglas pjevaju tisuće ljudi, no kobne 2009., kada je ožujku doživio prometnu nesreću na Kobiljoj Glavi iznad Sarajeva i umalo izgubio život, pjesma je na neko vrijeme stala. Zaradio je teške ozljede glave, pregrizao jezik, 12 dana bio u komi, ali oporavio se, vratio i osjeća se odlično.
– Sve sam bolje! Počeo sam i trenirati pa skidam kile jer malo sam pretjerao s hranom. Moram se fino stesati. A poslije nesreće bilo je momenata kada sam mislio da više neću pjevati. No i više od mene za to se zabrinuo moj doktor. Kada mi je probijao kanilu za disanje u grlo, strahovao je da mi je oštetio glasnicu. Nije spavao danima. Kada sam progovorio i on se uvjerio da imam glasa, odahnuo je i otišao spavati. Inače, nesreća me uopće nije promijenila. Ljudi se čude kako sam se iz nečega tako strašnog izvukao isti i nepromijenjena duha. Najveća je fizička promjena ta da sam ipak izgubio oko. Dobra stvar proizašla iz nesreće jest ta da sam prestao pušiti i osjećam se svježije i poletnije. Prije mi je cigareta bila kao najbolji prijatelj, pušio sam tri kutije dnevno, doslovno sam ih jeo. Od njih mi je u trenutku nesreće i imunitet bio strašno loš zbog čega sam i lakše pao u komu.
Kada ga se zamoli da se opiše u nekoliko riječi, kratko zbija mudre šale:
– Onakav sam čovjek kakav otprilike treba biti – normalan, širokih pogleda. Ponosan sam i mrzim vrijeđanja. Ne volim čak ni kada netko meni najdraži vrijeđa nekoga koga možda ne volim. Često kažem da čovjek vrijedi isto koliko i računalo – onoliko koliko ima gigabajta. Odnosno onoliko koliko informacija može primiti a da se ne naljuti i ne pukne. Moraš trpjeti ljude, a ne stalno u njima tražiti mane. Ja sve ljude jednostavno gledam pozitivno. Očito imam jedan dobar hard disk!
Voli za sebe reći da je u biti stari roker pa ne čudi da bi se baš poput parfema rokera Iggyja Popa na balkanskom tržištu mogao naći i Halidov parfem. – Već sam odabrao i miris, nešto je između Diora i Armanija. Testirao sam ga na svojim prijateljima šminkerima koji kažu da je odličan. Zvat će se HB, dizajnirana je i kutija, crna sa zlatnim slovima. Osobno godinama koristim isti losion poslije brijanja od kojeg mirišem cijeli dan pa se i ne razumijem u parfeme, ali ovaj je zbilja fin.
Pjevat će, kaže, dok je živ pa čak i kada ode u tzv. mirovinu, a iako mnogi traže, još nikome nije dao odobrenje da mu napiše biografiju.
– Ma o tome ni ne razmišljam. Nudili su mi da o meni snimaju filmove, pa i moj prijatelj Enver Dizdar, sin našeg pjesnika Maka Dizdara, ali nisam dao. Rekao sam mu da malo pričeka, ali nedavno je preminuo. I moj nastavnik iz osnovne škole htio je o meni pisati knjigu, ali i njemu sam rekao da pričeka. Smatram da nisam materijal za to. Iako, možda bih trebao ostaviti nešto iza sebe – skromno zaključuje.
>>Halid Bešlić: ‘Oba su mi oka ista, to je pravo čudo!’