Svatko tko propituje svijet oko sebe barem jednom se upitao kako se ljudsko tijelo i um ponašaju u svemiru na udaljenosti oko 600 km od Zemlje, gdje nema pritiska zraka, nema kisika i, na koncu, gdje je bez tehnologije život nemoguć. Odgovor, i to zahvaljujući tehničkim aspektima vrlo zoran, daje napeti triler “Gravitacija” koji igra u domaćim kinima. Neke detalje rada na njemu otkrila nam je glavna zvijezda filma Sandra Bullock.
Što kada nema izlaza?
– U cijelosti sam ga prvi put gledala ljetos na festivalu u Veneciji. Očekivala sam da ću si, kao i uvijek pri prvom gledanju filma u kojem glumim, tražiti greške i mrziti se u novoj ulozi. To se nije dogodilo. Zavrtjele su me emocije koje je redatelj Alfonso Cuarón uspio realizirati, a da ni sama ne znam kako, i nisam se mrzila! Sve što smo moj partner George Clooney i ja poslije projekcije uspjeli jedno drugome reći bilo je: “Vau!” Poslije dvadeset godina karijere sebe sam vidjela u novom svjetlu. Svjetlu energične početnice – kaže Sandra. U filmu glumi medicinsku inženjerku Ryan Stone koja s iskusnim astronautom Mattom Kowalskim (Clooney) ide na svoju prvu misiju u svemir. Rutinska misija završava katastrofom. Letjelica je uništena, ostaju sami u tami, gdje imaju samo jedno drugo. Muk ukazuje na to da su izgubili svaku vezu sa Zemljom i svaku šansu za spas. Strah se pretvara u paniku, a svaki jecaj troši ono malo kisika što im je ostalo.
Treba dobro paziti što želiš
– Ovo je priča o tome što nas motivira kad se čini da nema svjetla na kraju tunela. U pozadini katastrofe je putovanje žene od emocionalne otupljenosti do ponovnog otkrivanja razloga za život. Njezina suzdržanost ima korijene u osobnoj tragediji. Kakvoj? Neću sve otkriti gledateljima! Uglavnom, Ryan je pretrpjela strašan gubitak – priča Sandra i nastavlja: – Kad sam se posvetila liku, razmišljala sam što bih učinila na njezinu mjestu i zaključila da bih se poput nje povukla u sebe. I potom osvijestila: pa zašto se nakon traume povlačimo kad je društvo ono što nas može spasiti? Ryan doživljava poznatu izreku ‘pazi što želiš, jer bi se moglo ostvariti’. Htjela je biti sama i to je i dobila. Poučena time, od sada važem svaku svoju želju.
Film je spoj glume, računalne animacije i tehnologije, što je zahtijevalo suradnju čovjeka i stroja. Privid bestežinskog stanja ključan je u filmu. Za to su korištene razne tehnike simulacije, nosači, tradicionalni kabeli..., a sustav za postizanje realnog dojma osmišljavan je deset mjeseci.
– Mjesecima sam fizički trenirala i s tehničarima izrađivala mape kretanja u bestežinskom stanju. Jako je teško kretati se potpuno drugačije nego na Zemlji i ne misliti na to, nego se fokusirati na emocije, a da vam pritom baš ništa što radite nema nikakvog smisla – smije se glumica kojoj je u pripremanju uloge pomogla astronautkinja NASA-e Catherine Coleman.
– Mom šurjaku je prijatelj na kavi slučajno rekao da mu je sestra astronautkinja. On se na to našalio da njegova šurjakinja, dakle ja, to u filmu uskoro planiram postati i dosjetio se te uzeo Catherinin broj. Našle smo se, kliknule i ona je bila taj posljednji izvor informacija kojima mi je zaokružila cijelu priču. Iz prve ruke me uputila u ljepotu tog poziva i mislim da sam odradila svoju najbolju ulogu do sada – zaključuje Sandra.
