Moj je život igla koju sam ljubila i ljubim je jednakim žarom i dan-danas, a mnogi muškarci koje sam sretala u životu bili su samo konac koji je išao kroz nju. Zabavljala sam se, ljubila, putovala i uživala .... Ne žalim ni za čime, i da se ponovno rodim, jednako bih tako napravila. Žene su ukras svijeta i muškarci oko nas trebaju plesati. Ona žena koja to ne zna iskoristiti i u tome uživati nije ni vrijedna pažnje. Tako nam je nasmiješena i raspoložena, diskretno našminkana, svježe uređene frizure i bistrih plavih očiju počela priču o svom životu gospođa Žuži Jelinek, žena koja je karijeru počela kao šnajderica, kreatorica, modna stilistica, kolumnistica te autorica brojnih knjiga.
Skupo plaćen očev ponos
– Posljednjih dvadeset godina pišem samo o muško-ženskim odnosima i o seksu. To ljudi vole i ja im to dajem rado. Složila sam svoje znanje i iskustvo o tome u devet knjiga, a evo, u 92. godini pišem i desetu koja će se zvati \"Živjeli muškarci\". I u njoj ću, dakako, pisati o seksu jer je to nepresušna tema i – sada vam to najozbiljnije ponavljam – najvažnija stvar u životu. Tko god vam drukčije kaže – laže – još prilično temperamentno naglašava gospođa Jelinek, koja je održala stotine predavanja i dala jednako toliko intervjua jer ih, kaže – obožava.
Žuži Jelinek, najmlađe, treće dijete i jedina kći u obitelji Ruže i Izidora Ferbera, rođena je u Budimpešti. Ondje, kamo su ih na školovanje poslale njihove obitelji, upoznali su se majka Mađarica i otac Hrvat iz Ludbrega. Ruža i Izidor bili su gluhonijemi, a u Budimpešti bila je jedina specijalizirana škola.
– Moj je otac, pokazalo se kroz život, bio preveliki domoljub pa smo se vratili u Hrvatsku i to u doba kada nije trebalo. Bilo je to kobno za našu obitelj.
– Obojicu moje braće zbog židovskog podrijetla strijeljali su ustaše, a roditelji, iako gluhonijemi, bili su dodatno kažnjeni. Morali su gledati pogubljenje svoje djece. Jedan od moje braće prije strijeljanja skinuo je sat i dao ga majci. Zamislite koju je bol doživjela ta žena – prepričava gospođa Žuži najintimnije detalje iz obiteljske povijesti.
Povratak u Hrvatsku, u Zagreb, Žuži je, prisjeća se, vrlo teško pao.
– Bili smo teška sirotinja i živjeli na kraju Maksimirske ceste, na broju 54 A, a ja sam išla u školu na Borongaj. Bio je to težak život, no siromaštvo je nekako lakše podnijeti kada je čovjek mlad. U starosti je to strašno, a ja evo danas mogu reći da nisam siromašna i da živim dobro u svom sedmerosobnom stanu na Jelačić placu – zadovoljno priča gospođa Žuži, žena od koje su mnoge Zagrepčanke učile o modi, stilu, ponašanju....
– Ima nas svakakvih, neki imaju više sreće s genetikom pa su prirodno lijepi – laska nam Žuži. – No uzalud vam sve to ako ne znate pametno iskoristiti to što imate. Mladost, drago dijete, i ljepota proletjeti će u biranju i neodlučnosti; ovog bi, ovog ne bi, a to nije dobro. Uzmi kaj se nudi, biti će ti žao jednog dana – posve ozbiljno savjetuje gospođa Žuži šarmantno prijeteći kažiprstom preko kojeg su prošli kilometri najfinijih tkanina.
– Vidiš, mila – dodaje ona – ja nikad nisam bila ljepotica, i toga sam bila jako svjesna. No, zato sam bila vesela, znala sam razgovarati, a riječi su bile moj alat i ključno oružje u životu koji su obilježili mnogi ljudi, a posebno muškarci. Mogla sam birati koga god sam htjela i imala sam ih više neg ljepotice mlađe od mene. Zapamti to i, prosim te, napiši, nek žene pročitaju i nauče nekaj – poručuje dotjerana modistica.
– Udaja je vrlo važna stvar u životu i zato treba paziti za koga se i kako udajete. Evo, ja sam se udavala čak četiri puta legalno. A ilegalno – tko zna koliko puta, ni ne pamtim – smije se gospođa Žuži.
A onda sam se udala iz interesa
– Prvi put je to bilo 1941. godine za doktora Ericha Jelineka. Bila sam tak mlada i zaljubljena, neiskusna... Nisam znala paziti na njega. Puno sam putovala i jednom sam bila u Japanu čak dva mjeseca. Jelinek je ostao u Zagrebu i bil je gladan, gladan seksa, ne. U krevet mu se uvukla naša kućna pomoćnica, sedam godina starija od mene. E, to je bila isključivo moja krivica. Bila sam preponosna da se borim za njega –a trebala sam. Poslije mi se htio vratiti, no bilo je prekasno, iako čitav život plačem za njim. Drugi sam se put udala, slobodno priznam, pametno – iz interesa, za Švicarca, advokata Franka Lytija. Dobila sam i švicarsko državljanstvo, no to baš i nije išlo pa sam ga ostavila. Treći put sam se udala u Zagrebu, za ministra ribarstva Vladu Majdera, a četvrti brak sklopila sam s Milkom, Miloradom Ronkulinom, bivšim sucem, i to sa 80 godina. Meni, eto, nikad nije bilo dosadno – smije se Žuži, koja je zadržala samo prezime supruga iz prvog braka.
– Današnje su žene u nekim stvarima tak bedaste i ne žele slušati. Zbog tog nekog feminizma muškarce pretvaraju u pasivne parazite, a muškarac je lovac i mora imati dojam da je osvojio ženu. U protivnom ona mu nije zanimljiva. Savjetujem mladim ženama da ne misle uvijek \"njom\" nego nekad i glavom. Barem mjesec dana treba \"pržiti\" svog muškarca i koljena držati stisnuta. Da se razmemo, nije dobro ni predugo jer će onda otići drugoj – dijeli nam slavna Zagrepčanka savjete široke ruke.
– Budite pametne žena, mislite prije svega na sebe, potom na supruga pa na djecu. Postoje dvije vrste muškaraca i dobro procijenite s kakvim imate posla jer ćete onda znati i kako ga zadržati. Dakako, ako to uopće vrijedi, jer neki ni nisu za zadržavanje – uzmite kaj treba i odite dalje. Postoje muškarci koji će vas gledati zaljubljeno poput tetrijeba i stajati vam uz nogu. No, kada vas takav prvi put prevari, otići će i oženiti tu s kojom vas je prevario. Druga vrsta muškaraca su oni koji će vas varati na svakom uglu, no istodobno će vas držati kao kap vode na dlanu i nikad vas neće ostaviti. Dakako, ako znate kako se s njim ponašati. Pazite, seks može biti moćno oružje, no nemojte ga upotrebljavati za seksualne ucjene. Ako mu ne date vi, bude mu dala neka druga – smije se Žuži.
– Svako doba života nosi svoje iskustvo koje valja prihvatiti kao školu. Kao mlada djevojka otišla sam u Pariz i radila za Ninu Rici, stanovala u sobičku na šestom katu bez lifta i bila više gladna nego sita. No, ondje sam stekla temelje i naučila puno toga, Parižanke su sjajne žene, ondje nema žene koja će priznati da ima više od 48 godina – veselo nam opisuje svoja iskustva te kaže da su to godine u kojima je ženi najbolje.
Čudom preživjeli!