Johhny je jedva sakupio lovu za bellatrifikaciju.
Pravo ime mu nije bilo Johhny, naravno. Mama ga je nazvala Tihomir, ali on bi si prije odgrizao nogu nego izlanuo svoje pravo ime. Čak ni dečki iz benda nisu znali kako se zove. Uostalom, svaki je član Explosive Fartsa imao svoj nadimak: Greasy Dog na bubnjevima, Ugly Rick na basu, Stevie na gitari i on, Johhny, kao vokal/gitara.
Dečki su imali bend i prije njega, svirali su po klubovima, ali bivši im je frontman pretjerao s hepijem pa je sad životario kao biljka u nekom sanatoriju. Johnny je bio nadobudni mladac navučen na retro glazbu i usprkos anđeoskom licu, mogao je zavijati kao dingo kroz tri oktave.
Ali to lice, to je bio kiks.
Johnny nije htio kriviti svoje roditelje. Starci su htjeli samo najbolje za njega, a to je uključivalo i tretman Uljepšivačem odmah u rodilištu. Postupak Optimizacije Fizionomije, poznat kao Uljepšivač, otkriven je prije dvjesto godina i ukinuo je potrebu za plastičnom kirurgijom i kozmetičkim tretmanima. Nitko više nije morao biti ružan, zapravo, nitko više nije smio biti ružan. Zdravstveno je pokrivalo sve troškove. Rezultat je bi taj da su svi odrasli ljudi izgledali kao da im je otprilike osamnaest – ali nekakvih savršenih, imaginarnih osamnaest, bez akni, masne kose, celulita i dlaka. Kad se Johhny rodio, svi su oko njega bili prekrasni.
A onda se pojavila Bella.
Reći da je Bella bila ružna ko' pas bilo bi malo. Bella je bila gadnija od šugavog avlijanera s krivim zubima. Bila je toliko ružna da su roditelji gasili touchy-feely ekrane kad bi se pojavila, da njezina njuška ne prestraši klince. Kružile su glasine da je nekakav genetski mutant nad kojim tretman Uljepšivačem nije djelovao. U svijetu savršeno ispoliranih lica i tijela, Bella je stršala kao svjetionik. Bella je bila nezamislivo ružna. Bella je bila nezamislivo cool.
Fora je bila u tome da je Bella okupila svoj legendarni bend Bella and the Beasts kad joj je bilo jedva sedamanest. Napisala je cijeli niz punokrvnih hitova, popela se na stage i otpjevala ih. Što god mislili o njoj, ignorirati je niste mogli.
Bellatrifikacija je bila samo pitanje vremena. Počelo je među wannabe zvijezdama koje su kopirale Bellu, prešlo je na mlade bogataše kojima je super bila pomisao da izgledaju „prirodno“, a nastavilo se sa svakim tko je htio biti netko. Trik je bio u ovome: uljepšavanje je bilo pokriveno zdravstvenim, vraćanje prirodnog izgleda plaćalo se iz vlastitog džepa. Ružnoća je preko noći postala statusni simbol. Ili, što se Johnnyja ticalo, obavezna stepenica u karijeri.
Nije ni rekao svojima, oni nikad ne bi shvatili. Mislili su da je njihov plavokosi, plavooki dečko divan i kap bi ih pogodila da su znali o čemu razmišlja. Ali svi dečki u bendu već su prošli bellatrifikaciju. Greasy Dog je usput radio kao studijski glazbenik i imao je dosta love da se pretvori natrag u debelog meksikanca. Ugly Rick je pomalo dilao, a njegova je štakorska ružnoća bila tako sjajna da je u zadnje vrijeme živio od snimanja reklama. Stevie je bio bogatun. A Johnny? Johnny je radio dva posla i odrađivao gaže. Štedio je svaki e-coin koji je dobio, postupak je koštao kao novi Golf dvadesetka.
Na kraju su mu dečki skratili agoniju. „Uzmi lovu,“ rekli su mu jedne večeri za šankom, „ionako ćemo svi profitirati od tvoje ružne njuške.“
I tako se Johnny našao u klinici za reverziju optimizacije. Sjedio je u papirnatoj pregači na rubu stola u ordinaciji i mahao nogama po zraku.
„Čestitam, prošli ste psihološko testiranje,“ rekla mu je još uvijek optimizirana bolničarka, ulazeći u prostoriju. „Spremni ste za postupak, ako to želite.“
„Naravno,“ promrmljao je.
„Želite li se još jednom pogledati?“ Pokazala je veliko ogledalo pored uređaja za reverziju. „Većina ljudi se želi oprostiti od svog starog lika prije postupka.“
„Ne treba, hvala.“
„Ok, ispružite se onda ovdje,“ pokazala je na lebdeću paletu koja je bila pripremljena za ulazak u uređaj. „Sad ću vas uspavati. Postupak će trajati otprilike dvanaest sati. Kad se probudite, bit ćete posve drukčiji. Malo će vas boljeti prvih dana i bit ćete malo nekoordinirani dok se ne naviknete na novo tijelo, ali to ovisi o odstupanjima od ovog koje imate sada. Ne brinite, dat ćemo vam sredstva protiv bolova.“ Nasmiješila se svojim savršenim zubima. „Idemo?“
„Idemo.“
Zaspao je i sanjao da je njegov bend predgrupa Belli i njezinim zvijerima. Stajao je na ogromnoj pozornici, oko njega je šikljala zelena vatra, a rulja pod njegovim nogama je znala svaku riječ pjesama.
A onda se pojavila ona: božica u crnoj koži i zakovicama, sa svojim orlovskim nosom i krivim zubima, ravnim prsima i iksericama. I očima poput dva komada užarenog ugljena koji su probijali put ravno u njegovu glavu. Urlanje publike pretvorilo se u prigušeni šum, a zatim u ritmično pištanje.
„Vrijeme je za buđenje,“ rekao je poznati glas. Svjetlost mu je pala na lice i on je otvorio oči. „Ali što...“ rekla je bolničarka iznenađeno. Na njezinom je užasnutom licu vidio da je nešto pošlo po krivu. Pritisnula je neki alarm i za trenutak se prostorija ispunila bijelim mantilima.
„Odvežite me,“ molio je, ali oni su samo buljili u njega i došaptavali se.
Naposlijetku mu se jedan liječnik smilovao. „Dođite,“ rekao je i odveo ga do ogledala. Johnny je očekivao da će vidjeti nešto strašno, nakazu iz noćnih mora, izobličeno čudovište. Ali slika je pokazivala samo njega, Johnnyja. U prvi tren je htio reći, „pa sve je u redu“. Ali onda je shvatio da nije. Izgledao je jednako.
„Što... što se dogodilo?“ promucao je.
„Ne znamo još. Pričekajte, molim vas.“
Odveli su ga u sobu s ugodnim naslonjačem, dali mu sok i pustili ga da čeka pola dana – ili mu se bar tako činilo. Izbezumljeno je pokušao skrenuti misli na nešto drugo, ali neprekidno je rukama dodirivao lice, tražeći makar i najsitniji znak promjene.
Naposlijetku, u sobu je ušao liječnik.
„Oprostite na čekanju,“ rekao je, „ali trebalo nam je malo vremena da otkrijemo što je posrijedi.“
„Jesam li ja mutant?“ izlanuo je Johnny.
„Oh ne, niste,“ nasmiješio se liječnik svojim optimiziranim osmjehom, odmahujući rukom.
„Ali zašto onda postupak ne djeluje na mene?“ pitao je očajnički.
„Pa vidite... postupak zapravo djeluje na vas, kao i na sve druge,“ izvukao je snop papira na kojima su bili nekakvi grafovi. „Ali problem je u prethodnom postupku, postupku uljepšavanja. On nije djelovao.“
„Ne razumijem...“
„Postupak uljepšavanja nije djelovao na vas, ali to nije zato što imate genetsku grešku, kao ona slavna gospođica Bella za kojom su svi ludi. Postupak nije djelovao na vas jer nije imao na što djelovati. Vi, naime, doista ovako izgledate.“
„Ja... što? Kako to mislite?“
„Ovo je vaše lice, Tihomire. I da ste rođeni prije izuma Uljepšivača, vi biste ovako izgledali. Jednostavno ste rođeni izuzetno lijepi. I žao mi je što vam moram to reći, ali mi ne možemo ništa učiniti za vas.“
Johnny je osjetio kako mu se život rasprskava poput kristalne vaze.
„Vratit ćemo vam novac, naravno“, rekao je liječnik, pokušavajući ga utješiti.
„Ok, hvala,“ protisnuo je nekako. A onda se odjenuo i, svjestan da je njegova glazbena karijera gotova, otišao na svoje radno mjesto u restoranu brze hrane.
