Početak snimanja 21. Travnja 2215. u 17:58
Jao, ljudi me počinju gledati. Tipično. Uvijek gledaju onog na koga se nisu navikli. Ali dobro, ovoga puta sam i sam kriv jer sam počeo pričati sam sa sobom. Ima razoga zašto pričam sam sa sobom, jer želim da se snimi moj glas preko nekih snimaka koje sam snimio tijekom mog posljednjeg dana.
Dakle, sve je započelo jutros. Zaželila mi je dobro jutro i ugodan dan. Kao i svako jutro. Ona je moja budilica s nježnim ženskim glasom. Uvijek sam uzvratio s istim riječima kao i ona. Kao i svako jutro isključio sam se s punjača. Uvijek se sjetim ljudi od prije mnogo godina koji su na punjače priključivali samo nežive stvari. Danas se i ljudi pune, iako me ljudi ne smatraju svojim jer sam kiborg.
Inače, zovem se Mike Norton. Punim imenom Michael Thomas James Norton. Danas je...ma nije važno koji je dan i datum. Ionako je to računalo kiborga zabilježilo na moj zahtjev, točnije na zahtjev mog mozga. Svaka stanica mozga mi je spojena s funkcijama kiborga. A kiborg u sebi ima plazma bateriju koju ja svake večeri punim jer nikad ne znaš za koje će ti funkcije zatrebati. Stradao sam prije tri godine u prometnoj nesreći. Moje je tijelo preminulo, no mozak nije. Njega su hitno prebacili u najosnovnijikiborg koji se može samo kretati i naravno držati mozak, mene, na životu. Kasnije sam na kredit kupio bolji kiborg sa mnogo više funkcija.
Izašao sam iz stana te odlučio na zadnji dan života ne ići na posao. Odmah sam išao putem gadskog podzemlja. Ovaj grad, usput rečeno, ima više od tri milijuna stanovnika te više od dvateset tisuća bordela. Neki bordeli su samo za ljude, neki samo za kiborge a neki i za oboje. Ovi za oboje su zabranjeni jer ljudi i kiborzi ne smiju imati nikakav odnos.
Ljudi su u početku voljeli kiborge no navodno su postali agresivni i nesuglasni s ljudima na vlasti i dolazilo je do nekoliko ratova u kojima su kiborzi sve izgubili. Smanjen je njihov broj te se svaki njihov korak pomno prati. Današnji kiborzi imaju mikrochipove pomoću kojih se prate, dokle se može. U podzemlju imaju uređaji koji ometaju signale. Vjerujem da su i oni na meti vlasti.
Isključio sam osjetilo njuha ili mirisa jer znam da ovdje užasno smrdi. Ušao sam u najbliži bordel i naručio se na recepciji kod nekog drugog kiborga. Dobio sam letak s osobama koji rade. Bilo je tu i kiborga i ljudi od krvi i mesa. A ja sam se zaželio malo mesa. Nemojte me samo krivo shvatiti. Odlučio sam se za sobu s brojem 19 te unaprijed platio. U sobi sjedio je već napaljeni mladić. Rekao sam mu da se okrene i klekne na sve četiri, što je i učinio. Ovaj kiborg, u kojem se nalazim, ima i funkciju seksualnog zadovoljstva. Stanice mozga koje za to služe su spojene s polutvrdim dildom koji na moj zahtjev izlazi i do četrdeset centimetara duljine. Dildo je izašao s duljinom od trideset i pet centimetara i krenuo je vibrirati. Ušao sam i zastao jer dalje preuzima finkcija kiborga koji zatim izlazi i opet ulazi, a meni daje osjećaj zadovoljstva. Tijekom tog procesa mladić je glasno jaukao. Nakon deset minuta mi je bilo dosta. Vidio sam da mladiću teče malo krvi, ali to se s operacijom može, recimo to tako, popraviti. Otišao sam iz bordela, a kasnije i podzemlja.
Kad bi sve to ispričao što sam sve radio tijekom dana potrošio bih mnogo vremena. A za to nemam živaca. Stoga ću ukratko reći što se dalje dogodilo.
Otišao sam u Holinema, holografsko kino. Tamo sam otišao pogledati svoj najdraži film, a moj kiborg slike i zvuk istog mi dostavlja do stanica mozga. U njemu ima posebna sekcija za kiborge a posebna za ljude. Hm, iako smo i mi ljudi jer imamo ljudski mozak. Zatim sam otišao ponovno u park i sjeo kako bi se, samo vizualno, vratio u prošlost. Napredniji kiborzi imaju funkciju pokazivanja svih sjećanja iz prošlosti.
Prije nekih pet godina sam pročitao knjigu Flashback autora Dana Simmonsa o nekoj drogi koja upravo ima takve mogućnosti vizualnog povratka u prošlost. Ljudi su krenuli davno s eksperimentima kako bi je napravili, odnosno, izumili tu drogu. No, kiborzi su se ipak prije pojavili te je njihov plan propao.
Sjetio sam se svojih roditelja, mame i tate koji su me voljeli, koji su me pazili prije nego su me napustili. Ni dan danas ne znam zašto su to učinili. Sjetio sam se svoje prve ljubavi. Zvao se Dmitry Olev. Zgodan Ukrajinac. Sjetio sam se i broja svojih momaka. Ne mogu vjerovati da sam ih imao čak dvadeset i osam. I...
Jao! Prepao me brzovlak koji vozi. Inače, ti brzovlakovi voze samo ispod zemljine površine i to brzinom do šesto osamdeset kilometara na sat. Mrzim ih jer su preglasni. Hm, upravo me neki klinac nazvao kantom za smeće. Čitao sam i o američkoj povijesti gdje su dovodili crnce iz Afrike kao robove. Ja se ne osjećam kao rob, jer to i nisam. Ali, ljudi me ne smatraju ravnim njima. Mnogi govore da oni koji poginu u prometnoj trebaju i doista poginuti i ostati mrtvi. I nama je potreban neki čovjek kao što je bio Martin Luther King. Treba nam netko sličan njemu koji će ustati i reći dosta. Iako mi imamo pravo glasa, ali se glas dva kiborga broje kao jedan ljudski glas. Mrzim ih. Jako ih mrzim. Čujem vlak kako se približava. Vlak doseže brzinu dvostruko manju od brzovlaka. Kao što vidite ustao sam sa sjedalice. Ja možda nisam Luther King ili netko sličan njemu. Ja sam prosvjednik. Moja krv, ma koliko je god malo ima, bit će na njihovim rukama.
Spremam sve snimke i poslat ću ih na poseban server ljudima, pravim ljudima! Ljudima kiborzima koji će kasnije obraditi snimak i ostaviti ono najvažnije. Kasnije će se hakirati na najveće holovizijske kuće zemlje i prikazati gotov uradak, dok će original sačuvati i skriti. Neka vide ljudi tko su zapravo ljudi. Neki će, a možda i mnogi, ugasiti holoviziju. No, bit će i onih koji će gledati. Kad se snimka završi neki će od tih koji su gledali krenuti u istraživanja.
A ja se nadam dobrome za buduće kiborge i apsolutnoj jednakosti za nas. Nije bitno jesam li tvrd ili mekan s vanjske strane. Bitne su moje emocije i moji osjećaji. Nešto što oni neće i ne žele prepoznati jer sam biće od tvrdog metala. Neka su prokleti oni ljudi koji su osmislili prvog kiborga jer do ovoga nebi ni došlo. Ali, pošto smo tu želimo ista prava!
Čujem ga. Približio se na oko tristo metara. Ove će snimke biti poslane na server onog trenutka kada se vlak približi na pedeset.
Evo ga. Tu je! Slanje snimki u tijeku.
Poslano osamdeset i dva posto.
Hajde! Hajde!
Čujem ljude kako vrište i govore mi da se sklonim. Nisu imali ni dostojanjstva prići i pomoći mi jer tu stojim već nekoliko minuta.
Do sudara za 5...4...3...2...1! Posla...
Kraj snimka 21. travnja 2215. u 18:09
Upravo po ovome, Časni suče, jednom od mnogih snimaka samoubojstava kiborga, ali i po drugim već prikazanim gdje se kiborge jednostavno ubijalo, morate proglasiti genocidom. To je bio genocid! I svi vi to znate.
Učinite što morate. Po vašoj savjesti. To je za sada sve.
