'Oni koji su nas najviše povrijedili, najviše su nam dali, treba im zahvaliti'

Život je čudo. Mnoge teške situacije nam pomognu u rastu. Ovo je jedan takav primjer. Svako dobro Josipa.

Meni su veće heroine žene koje su oboljele od račine, ali su i dalje ostale u istome braku s istim mužem (u dobru i zlu), s istom djecom, na istom poslu. Sve su takve, najčešće, samozatajne, vrsne žene koje svoj "križ" prolaze sa svojom obitelji bez "svjetla pozornice". A bome se i nemaju kad naslikavat, hodočastit po knjižnicama, rastavljat, i ponovo "udavat", jer se dižu u 6, odrade smjenu, dolaze doma mužu i djeci, kuhaju, spremaju. I novac za izdavanje "knjige" je, priličan, luksuz takvim heroinama. Usput mi palo na pamet: kak ženske s umjetnim cicama osjete kvrgu? Ne znam jel to dotčna navela, naravno da ne pročitah sve napisano. Nije mi, nekak, mjerodavno. A bome i ne kužim kak takve, s takvim cicama (umjetnim) doje bebice? :-o

Postoje ljudi koji teže savršenstvu a savršen je samo dragi bog. On nam pokaže točku na kraju dugog tunela ka kojoj mi gmižemo i s svakom metrom sto smo joj bliže, bliže smo spoznaji da u nama nešto ima jako blisko svevišnjemu i da tu gdje jesmo nismo samo dabi bili tu, već da ispunjavamo našu obvezu, koja je zapisana prije i nego što smo se rodili. Ja osobno znam zasto sam na ovom svijetu, i moje poslanje me raduje i izpunjava jer mu mogu da služim, i nolad ne postavim pitanje "a zasto baš meni bože". Isto tako mi je puno puta pokazao ja sam tu i nisi sam.