Ivica Kostelić priznaje da na njegove pogreške u Wengenu nisu utjecali njegovi kronični problemi s leđima i koljenom. Štoviše, priznaje i da je usred najveće krize rezultata u kojoj se našao od 2001. i svoje prve pobjede u Svjetskom kupu (u Aspenu).
Kako vi to stanje sami sebi objašnjavate?
– Ja se osobno ne bih izjašnjavao o tome, no ima dosta tumačenja što bi mogao biti razlog jer rezultati nisu ni blizu onoga što smo htjeli. Sada svatko ima svoje mišljenje, a na kraju sezone vidjet ćemo što je tome doista bilo razlog.
Malo utječe i biološki sat
Jeste li možda preumorni s obzirom na to da prošlo ljeto zbog operacije koljena niste imali slobodan lipanj za svoje gušte i razbibrigu?
– Mogao bih reći da ste na dobrom tragu.
Jeste li pretrenirani?
– Dva su oblika pretreniranosti. Jedan je mišićni, a drugi nervni i ovaj je drugi puno teža jer se mišić puno brže oporavlja od živaca. Uostalom, što se tiče obujma treninga, mi nismo imali ništa više treninga no prije, a možda ih je bilo čak i manje.
Koliko tu svoje čini i biološki sat? Ipak vam je 35. na leđima? Osjećate li promjene na svom tijelu, jesu li vam refleksi slabiji?
– Minimalno, no to nije nešto dramatično.
Biste li ste kad ste bili mlađi spretnije izvukli iz ovih situacija koje su vas eliminirale iz konkurencije u Wengenu?
– Ne vjerujem.
U želji za rezultatskim oporavkom promijenili ste servisera i vratili u momčad Mislava Samaržiju! Tko je donio tu odluku?
– Ja sam donio tu odluku. Ja se dobro slažem i s Bezjakom, no kada je Smrki uređivao skije, ja sam jednostavno imao bolji osjećaj. S njim sam imao dvije jako dobre sezone, prošlu i pretprošlu.
Zašto je onda on lani napustio vaš tim?
– Koliko ja znam, on je to sam tražio jer je naš ritam bio ubitačan.
Koji vas je wengenski kiks više pogodio? Ispadanje u kombinacijskom ili klasičnom slalomu?
– Ona pogreška u superkombinaciji jer bila je to jako dobra prilika.
Naviknut sam na udarce
Koliko vas to deprimira?
– To sigurno nije nešto što vas može oraspoložiti, no ja sam upoznao puno gore stvari i, dok stojim na nogama, ne očajavam. Nije me ovo deprimiralo jer ja sam naviknut na primanje udaraca.
No i ta “navika” ima svoje granice?
– Granica je jedino ozljeda.
Jeste li razmišljali o kakvom obliku stručne, psihološke pomoći?
– Nisam, no moja psihološka priprema napravljena je odavno, po raznim bolnicama i rehabilitacijskim centrima u domovini i vani.
Slijede Kitzbühel pa Schladming. Koliko će ishodi tih utrka biti važni za samopouzdanje na Zimskim olimpijskim igrama?
– Svaki dobar rezultat, svaka dobra vožnja dobro dođu, no s obzirom na stvari kakve jesu, ne bi to bila nikakva prekretnica.
Imate li dojam da vas, sukladno sadašnjoj formi, konkurenti polako otpisuju za Soči?
– Ne razmišljam o tome što drugi misle.
>> Natko posljednji u drugoj vožnji, Ivica na kraju 45.
