Jedinu ženu koja je ikad ušla u top 10 u apsolutnoj konkurenciji, prvorangiranu šahisticu svijeta punih 26 godina (od 12. do 38. godine života), zatekli smo u Varšavi, odakle smo se čuli videopozivom. Ondje se održava jedan od turnira Grand Chess Toura, isti onakav kakav će se početkom srpnja održati u Zagrebu pa bi bilo lijepo vidjeti je i u hotelu Westin tih dana.
– Moj raspored je prilično gust, no bilo bi lijepo kada bih mogla posjetiti i taj turnir.
Povod ovom razgovoru bio je poziv na zadarski Sunset Sports Festival, a upravo će ona biti najveća sportska zvijezda petog izdanja. Poznato je da su prijašnje zvijezde ovog festivala bili velikani američkog (NFL), ali i europskog nogometa poput Schumachera i Del Piera, a onamo je navratio i bivši MMA prvak Stipe Miočić. Stoga nas je zanimalo o čemu će u Zadru govoriti gospođa Polgár.
– Nisam to još detaljno razradila s organizatorima, no vjerojatno ćemo govoriti o mom putu, mojoj sportskoj karijeri i, naravno, o mom prodoru među 10 najboljih na svijetu u sportu kojim dominiraju muškarci.
Osim već spomenutih postignuća, Judit Polgár je već s 12 godina ušla među 100 najboljih šahista svijeta te je postala najmlađi velemajstor u povijesti, nadmašivši dobne rekorde koje su postavili Bobby Fischer i Garry Kasparov. Što od svega toga smatra svojim najvećim dometom?
– Imam sjajna sjećanja s mnogih natjecanja, ali ako moram izabrati, jedno od posebnijih svakako je bilo sudjelovanje na šahovskoj Olimpijadi u Solunu gdje sam, sa svojim starijim sestrama, osvojila zlato za Mađarsku. Imala sam tada samo 12 godina, a na toj Olimpijadi sam u 13 mečeva imala 12 pobjeda i jedan remi. Bilo je to 1988., a 1993. sam, u dobi od samo 16 godina, pobijedila legendarnog Borisa Spaskog. Biti među top 10 šahista također je bilo jako važno. Htjela sam postići i više, ali i osmo mjesto bilo je iznimno iskustvo i veliki uspjeh.
Judit je u karijeri pobijedila čak 11 muških svjetskih prvaka kao što su Kasparov, Karpov, već spomenuti Spaski, Anand, Carlsen... Koja joj je od tih pobjeda bila najslađa?
– Teško je izabrati jednu, no jako se dobro sjećam da sam Ananda dobila više puta, a velika je pobjeda bila i ona protiv Karpova.
Pobijedila je naša sugovornica i Garija Kasparova, najvećeg od najvećih.
– Za mene je to bila manje važna partija od one dvije u kojima sam s njim remizirala u vrijeme kada je bio u strašnoj formi. Dakako, kada sam ga 2002. pobijedila, bilo je to nešto posebno, stvorila se povijesna atmosfera oko toga. A u tom meču on nije imao većih izgleda što je bilo prilično neočekivano.
S Kasparovom je veže i priča o kontroverznom pomicanju figure nakon što ju je ispustio iz prstiju.
– Dogodilo se to u Linaresu 1994., dakle prije više od 30 godina. Bila je to naša prva od mnogo međusobnih partija koje smo odigrali i cijeli je svijet taj meč gledao širom otvorenih očiju. Gari me u toj partiji potpuno nadigrao, imao je bolju poziciju i onda je u potezu broj 36 napravio neočekivanu pogrešku. U djeliću sekunde shvatio je da je pogriješio pa je u posljednji čas pokušao odigrati drukčije no i u dokumentarcu o mojoj karijeri "Šahovska kraljica", koji je nedavno objavljen na Netflixu, vidi se da je pogriješio. Ja sam tada imala 17 godina i bila sam pozvana na Turnir legendi, a to je uništilo moj nastup. No o tome se, eto, i danas priča. Trenutak je to koji otvara i pitanje fair-playa, ali i snažne suparnikove želje za pobjedom. Meni je bilo izazovno uvjeriti samu sebe da je to zaista bio on.
Nakon toga njihov je odnos na nekoliko godina zahladio.
– Nekoliko godina Gari me ignorirao i nije sa mnom razgovarao na nekoliko natjecanja. Ipak, prije toga i nakon toga imali smo i još uvijek imamo odličan odnos.
Smatra li i Judit da je Garij najveći svih vremena kao što će to reći mnogi povjesničari i kroničari šaha?
– Uh, teško je reći tko je najveći, Kasparov je zasigurno bio nešto posebno, u njegovim nastupima mogla se vidjeti iznimna posvećenost i veličina. Osim toga, on je prvi koji se počeo oslanjati na kompjutor u vlastitim pripremama. U svakom slučaju, Gari je povijesna figura.
Je li točno da je imao neku auru zbog koje su neki njegovi suparnici, da prikažemo to slikovito, gubili partije čak i prije no što bi povukli prvi potez?
– Apsolutno, kad biste igrali protiv njega, imali ste osjećaj da vas želi pojesti živog i prije nego što povuče bilo koji potez. Imao je posebnu energiju na kojoj je očito radio. Način kako se ponašao pred pločom i suparnikom očito je bio dio njegove pripreme. Imao je nevjerojatnu karizmu.
Znači li to da je bio neka vrsta mentalnog ratnika?
– Naravno. No što na višoj razini igrate, šah sve više postaje psihološka borba. Kada igrate protiv nekoga, analizirate ga do najsitnijih detalja i nastojite razumjeti u kojim se situacijama, s obzirom na njegovu osobnost, ne osjeća najugodnije.
Upravo je Kasparov bio taj koji je rekao da žene po prirodi ne mogu biti veliki šahisti jer nisu borci. No, koliko znamo, upravo je Judit bila veliki borac za šahovskom pločom.
– Ja sam očito bila izuzetak od tog njegovog pravila jer je na koncu, kad sam ja u pitanju, ipak priznao da žena može igrati vrhunski šah bez obzira na to što me je znatno više puta pobijedio nego ja njega. Priznao je da to što sam bila top 10 igrač svijeta nije bilo slučajno, nego da je to rezultat posvećenosti šahu. No istina je da je šahovska zajednica bila skeptična što se tiče žena u šahu, pogotovo Fischer koji je govorio da žene ne mogu igrati šah te da im je spreman dati i figuru prednosti.
Međutim, tata Polgar, inače psiholog, vjerovao je da su žene jednako mentalno sposobne kao muškarci. Koliko je sama Judit u to vjerovala kada je to prvi put čula?
– Imala sam tu sreću da sam odrastala u obitelji u kojoj naši roditelji nas tri sestre nisu ni u čemu limitirali. Uostalom, moja starija sestra Susan bila je svjetska prvakinja, dakako u ženskoj konkurenciji. Roditelji su nam stalno govorili da možemo biti sve što poželimo ako jako puno radimo, a meni su moje sestre krčile put.
Koliko god i sami vjerovali da su žene intelektualno jednako kapacitirane kao i muškarci, ipak smo se zapitali zašto među 16 svjetskih prvaka, u apsolutnoj konkurenciji, nije bilo nijedne žene?
– Tu su dvije priče u pristupu. Ako trenirate sprint na 100 metara, logično je da nikad nećete osvojiti maraton. Tako je to i u šahu, žene uvijek "trče" na 100 metara pa ne mogu postati pobjednice maratona. A u tome sudjeluje okruženje, treneri, roditelji, jer nitko od žena ne očekuje da trče maraton. Stoga se u svijetu šaha događa upravo to da šahistice žele biti samo ženske prvakinje svijeta, ali ne i apsolutne.
Tata Polgar vjerovao je i u to da se geniji ne rađaju, nego stvaraju, pa je svoju djecu školovao kod kuće umjesto da ih šalje u školu. Kako je tadašnje mađarsko društvo reagiralo na tu njegovu odluku?
– Bilo je to vrlo neočekivano i loše prihvaćeno jer nitko to nije radio. U početku smo zbog toga kao obitelj imali problema, jer se vjerovalo da nećemo odrastati na zdrav način, sve dok to nije prihvaćeno kao nešto rubno.
Kako je to školovanje kod kuće izgledalo? Kako je izgledao jedan radni dan? Kad se trenirao šah, a kada se učilo matematiku, biologiju, jezike...?
– Nismo svakodnevno učili standardne školske predmete, ali smo imali svojevrsna ispitna razdoblja.
Judit je majka dvoje sada već odrasle djece. Igraju li oni šah?
– Igrali su šah dok su bili u vrtiću i dok su išli u osnovnu školu, ali sada ga više ne igraju, možda tek povremeno.
Za kraj našeg razgovora zanimalo nas je što naša sugovornica danas radi. Poznato je da je sa natjecateljskim šahom okončala još 2014.
– Radim mnogo toga. Imam svoju zakladu, Judit Polgár Chess Foundation, koja aktivno promiče šah i organizira Globalni šahovski festival u kojem potičemo i obrazovanje. Uz to imam brojne javne nastupe, komentiram velike turnire, posjećujem različite organizacije i održavam predavanja i govore.
Otvori KEKS Pay
