Prije 20 godina Goran Ivanvišević osvojio je Wimbledon u pojedinačnoj konkurenciji, a sada je Hrvatska na pragu da u subotu dobije pobjednike i u konkurenciji parova. Splićanin Mate Pavić (28) i Zagrepčanin Nikola Mektić (32) uparili su se početkom ove godine i odigrali sezonu iz snova (zapravo tek polovicu), u kojoj su, nakon sedam osvojenih naslova, došli i do najvećeg uspjeha – wimbledonskog finala. Očekivali smo da će Mate i Nikola biti uspješni, nisu oni uostalom s kruške pali, ali nitko nije očekivao da će biti toliko dobri. Pa, ni oni sami.
– Često nas to pitaju. Osobno sam se i nadao da ćemo izgledati dobro, no ovo je nadmašilo svačija očekivanja, pa tako i naša. U samo nekoliko mjeseci već smo počeli stizati i neke rekorde nekih od najvećih parova u povijesti svjetskog tenisa, tako da je to uistinu fenomenalno – kaže Mektić.
Drugi red radoznalaca obično pita zašto Pavić i Mektić nisu i prije zaigrali zajedno.
– Logično pitanje, ha-ha... Mislim, ipak, da su se stvari poklopile u pravome trenutku. Prijašnjih godina naprosto nije bio tajming za suradnju, ali u tom smo razdoblju obojica jako napredovali kao pojedinci i sad smo započeli suradnju i zajedničko igranje u trenutku kad smo obojica na vrhunskoj razini. Možda da smo prije zaigrali zajedno ne bismo bili toliko uspješni – izgovorio je Mektić ključne misli u našem nedavnom razgovoru.
Slično razmišlja i Pavić.
– Nadao sam se da ćemo biti uspješni, ali nisam očekivao da ćemo biti tako dobri. To je i za nas iznenađenje jer ipak prije nikad nismo igrali zajedno – kaže Mate.
Ali naša priča i dalje se vrti oko All England Cluba. Valja istaknuti da Pavić zapravo ide po drugu wimbledonsku krunu (2011. osvojio je juniorsku u paru s Georgeom Morganom), a i u drugom je wimbledonskom finalu seniora jer je prije četiri godine, u paru s Oliverom Marachom, izgubio od Poljaka Kubota i Brazilca Mela, istih onih koje su on i Mektić ove godine nadjačali u četvrtfinalu, iako teškom mukom, u pet setova i nakon što je naš dvojac gubio 0:2 u setovima.
Nisu znali da mogu toliko daleko dogurati
A te 2017. Pavić i Marach u polufinalu su eliminirali Nikolu Mektića i Franka Škugora. Također teškom mukom, sa 17:15 u petom setu. Uvjereni smo da se tada u Matinoj i Nikolinoj glavi upalila prva lampica da bi, umjesto jedan protiv drugoga, mogli zaigrati i zajedno.
Ali doticaji s Wimbledonom tu ne završavaju, Mektić i Pavić druga su hrvatska kombinacija koja se našla u finalu Wimbledona. Prije 59 godina, preciznije 1962., Boro Jovanović i Nikola Pilić izgubili su finalni dvoboj od Australaca Boba Hewitta i Freda Stollea sa 2:6, 7:5, 2:6, 4:6.
– Bilo je to u jednoj fazi moje karijere kad sam ja malo studirao, malo išao na turnire. A onda smo Boro i ja dobili kartu od Teniskog saveza Jugoslavije za jednu turneju po svijetu pa smo u prosincu 1961. otišli u Australiju. Godinu dana poslije igrali smo taj čuveni finale Wimbledona – prisjetio se Nikola Pilić, dodavši:
– Mi smo svoju priliku propustili u trećem setu, imali smo nekoliko šansi za break, ali nismo uspjeli i izgubili smo taj set, a poslije i meč. Možda smo se potrošili u polufinalu kada smo dobili (4:6, 6:3, 6:4, 6:4 – op. a.) Australce Roya Emersona i Nealea Frasera, tada najbolji par na svijetu i branitelje naslova.
A na pitanje jesu li on i Boro očekivali da će te godine tako daleko stići, šjor Niki je odgovorio:
– Nismo imali pojma da možemo tako daleko dogurati. Boro je bio zemljani igrač i on je bio bolji na zemlji od mene, ali ja sam bio bolji na travi. Bilo bi ljepše da smo osvojili, ali i biti finalist Wimbledona tada je bila velika stvar. Danas su Grand Slam turniri gotovo izjednačeni po kvaliteti, no tada je Wimbledon bio puno snažniji, kao i Roland Garros, jer se puno teže putovalo u New York i Melbourne. Kao finalisti Wimbledona poslije smo lakše pronalazili sponzore. Za mali novac, istina, recimo 300 dolara – napomenuo je najuspješniji teniski izbornik svih vremena (tri trofeja u Davisovu kupu s Njemačkom, po jedan s Hrvatskom i Srbijom).
No Wimbledon je i danas važan, biti u finalu jedinog Grand Slam turnira na travi golem je doseg.
– Apsolutno, Wimbledon je i danas važan i za nas veliki je uspjeh da imamo dvojicu igrača u finalu. Gledao sam njihov polufinalni dvoboj i zbilja su bili jako dobri. Uvjeren sam da Mektić i Pavić imaju velike izglede da dobiju i u finalu.
Koliko im pomaže to što je jedan ljevak (Pavić) a drugi dešnjak (Mektić)?
– To je idealno, imaju dva forhenda. No najvažnije je da kao ljudi poštuju jedan drugoga, a čini mi se da ovdje nema nikakvih problema – napomenuo je Pilić.
Đoković je u fantastičnoj formi
I ponovno, kao tad 1962. u slučaju Nikole Pilića i Bore Jovanovića, Wimbledon napada hrvatska kombinacija koju čine jedan Splićanin (Pavić) i jedan Zagrepčanin Mektić.
– Poklopilo se to, iako je netko mogao biti i iz Križevaca, glavno da je naš. No istina je da su Zagreb i Split središta hrvatskog tenisa.
Nismo mogli propustiti priliku da Nikolu priupitamo i za njegova bivšeg učenika Novaka Đokovića. Može li ga itko zaustaviti u Wimbledonu?
– Sport je nepredvidljiv i ništa nije sigurno, ali ako Novak nastavi svoju igru u šestoj brzini, onda ga teško itko može stići. On je u fantastičnoj formi, ali u sportu uvijek možete imati loš dan. Baš su neki dan ovdje kod nas u Opatiji bili Novakovi roditelji Srđan i Dijana pa sam se i ja telefonom čuo s Novakom. On se jako dobro osjeća i, kažem, ako sve bude u redu, osvojit će Wimbledon.
Naprid momci! Uzmite to!