HNS ipak ne vjeruje Igoru Štimcu. Iako se bivši izbornik lukavom akrobacijom pokušao spasiti, dobiti još jednu šansu te istodobno svu odgovornost za (ne)uspjeh u doigravanju prebaciti na leđa HNS-a, plan mu nije uspio. Predsjednik Davor Šuker i Zdravko Mamić podigli su rampu, neprospavana je noć ponudila jedino logično rješenje (Kovač) i Štimac je još jednu bitku napustio "na štitu"...
Nikad nijedan izbornik nije preuzeo hrvatsku reprezentaciju s toliko optimizma, ali i bahatosti! Najave da će "Hrvatska biti svjetski prvak u Brazilu", a ako ne bude, "samo ću ja biti kriv", možda su dobro izgledale za jednodnevni marketing Saveza, no dugoročno su slale pogrešnu poruku. A već prva utakmica, sa Švicarskom u Splitu, pokazala je što Štimac želi: prebrisati sve ono što je učinio Slaven Bilić! Bilo to dobro ili loše.
Kao da prije njega nije postojala hrvatska reprezentacija. I to mu je bila krucijalna pogreška, kojom je pokazao trenersku nezrelost! Umjesto da je bio sretan što je naslijedio dobro posloženu i uigranu momčad, kojoj je, naravno, trebalo osvježenja i doselekcije, Igor je odlučio sve porušiti i graditi stan u potkrovlju bez temelja. Kad je vidio da to ne ide, vratio se Bilićevoj formuli i dobio rezultat. Ali, nešto ga je stalno kopkalo i uvijek je morao mijenjati, o čemu govori i podatak da je u deset kvalifikacijskih utakmica na travnjak poslao deset različitih momčadi i pet sustava igre!?
U zadnje četiri utakmice osvojio je samo bod. Iz mjeseca u mjesec Štimac se gubio u svojim eksperimentima, imao je sve lošiju komunikaciju s igračima. Dva sata prije utakmice s Belgijom promijenio je sastav i umjesto Vukojevića stavio Kovačića, isto je učinio i u Glasgowu: 120 minuta prije početka rekao je Oliću da ne igra i odlučio se za Kalinića.
Takvi su potezi plod neiskustva i neprihvaćanja spoznaje da svaki posao ima svoje zakonitosti. Štimac je, naime, bio solidan nogometaš, vrlo dobar TV komentator, nadobudni dužnosnik, a sad se pokazao lošim trenerom i psihologom. I utakmica u Glasgowu pokazala je da momčad ne stoji iza izbornika, odnosno da u Štimcu ne postoji iskra koja bi opet mogla raspaliti momčad. A kad je tako, onda je razlaz neizbježan...
Ova je potrošena momčad mogla samo još dublje zaroniti u letargiju. Posve atipičnu za inače "fajterski gard" Igora Štimca. Kako je žestoki (ulični) borac u 14 mjeseci od renomirane i ugledne momčadi uspio napraviti skup nezainteresiranih "mrtvih puhala" i ostaviti momčad u raspadu? Iako je po prirodi borac, nakon svih bitaka koje je vodio, ipak je uvijek ostao – gubitnik...
>> Štimac je nakon otkaza samo pitao: A gdje su mi naočale?