Život kamerunskog nogometaša Mathiasa Chage (29) prava je filmska priča, prava poslastica za talentirane režisere. Neizvjesnost, ozljede, siromaštvo, euforija, sreća.... Sve to prošao je simpatični Kamerunac u karijeri.
– Nogomet sam počeo trenirati sa sedam godina. Živio sam sto metara od stadiona na kojem je igrao Canon Yaounde, a ja sam često boravio ondje... Skupljao lopte, trčkarao, igrao i zaljubio se u nogomet. Tako je sve počelo – prisjetio se Chago.
Zadržao me Ćirin sin
Prvi klub bio mu je Olympic Mvolyé, sa samo 17 godina bio je najmlađi igrač s profesionalnim ugovorom. Nakon toga prešao je u Racing Bafoussam, nakon čega je uslijedio bijeg u Europu.
– U Kamerunu je situacija bila takva da se igranjem nogometa nije mogla osigurati egzistencija. Morali smo posao potražiti negdje drugdje.
Kako ste se odlučili za Hrvatsku?
– Moj promotor najprije me odveo u Belgiju preko koje sam došao u Zagreb. Otvorila mi se prilika otići na probu u Dinamo, a Hrvatska mi nije bila strana. U Kamerunu smo učili o Jugoslaviji, znali smo za rat u Hrvatskoj, a posebno smo Hrvatsku zapamtili po nogometu. Ondje svi znaju Bobana, Šukera i ostale igrače, a mogu vam reći da je mnogo ljudi navijalo za vatrene na SP-u 1998.
Početak u Hrvatskoj bio je težak, Chago nije imao novca, sve mu je bilo strano, a kažu da ga je kamerunski menadžer koji ga je doveo ostavio samog na ulici.
– Nije baš bilo tako. Naravno, nije bilo lako, ali taj mi je čovjek pružio priliku da uopće dođem ovamo. Nisam bio sam, sa mnom su došla još dvojica igrača. Bili smo na probi u Dinamu, odigrali smo dvije utakmice, ali, iako sam na drugoj postigao dva pogotka, nisam dobio ugovor. Tada mi je pomogao Miro Blažević, Ćirin sin, kojemu sam zahvalan. Dao mi je smještaj i priliku da treniram u njegovoj akademiji – opisao je prve dane u Zagrebu.
Chago je nakon toga otišao u Metalac u kojem je proveo sljedeće tri sezone i afirmirao se. Prekretnica je za njega bila 2005. godina. Pozvan je na probu u Dinamo, a zanimljiva anegdota veže se upravo za tu probnu utakmicu s Aluminijem. Chago je prije utakmice u svlačionici zavapio pred suigračima: “Dečki, došao sam iz Kameruna da zaradim novac kako bih mogao prehraniti obitelj. Molim vas, pomozite mi da dobro odigram i potpišem ugovor”, rekao je dinamovcima, a kad se nakon toga saznalo da je igrao unatoč krvavim žuljevima, kupio je naklonost suigrača, a i uprave, koja mu je ponudila profesionalni ugovor. Modre je tada vodio Josip Kuže, a Chago se na pripremama pokazao kao pravo osvježenje i ušao u prvu momčad. Cijelu sezonu odigrao je na vrhunskoj razini, upisao 27 nastupa i postigao tri pogotka.
– Bila je to sezona iz snova, sve se poklopilo, momčad me odlično prihvatila, a trener je imao povjerenja u mene. Navijači su poseban dio priče, bio sam njihov miljenik. Vidjelo se da u Hrvatskoj vole igrače koji se bore, možeš i izgubiti utakmicu, ali ako vide da si dao maksimum, svejedno će te podržati. Na kraju sezone počele su priče da bih mogao igrati za hrvatsku reprezentaciju. Iako nije bilo službenih razgovora, neizravno mi je bilo dano do znanja da bih mogao dobiti poziv. Kako se kamerunski savez nije javljao, odlučio sam uzeti državljanstvo i u slučaju poziva – igrati za Hrvatsku!
Susret sa Samuelom Eto’om
Tada je, međutim, krenula Chagina agonija, ozlijedio je prepone, a zatim i trbušni zid, zbog čega je propustio cijelu sljedeću sezonu. Nakon dugačke stanke vratio se nogometu, odigrao nekoliko utakmica pa obnovio ozljedu. Prvi pravi povratak uslijedio je 2009. pod Jurčićem, kad je ponovo uhvatio kontinuitet, a na kraju sezone uslijedila je nagrada – pozvan je u kamerunsku reprezentaciju!
– Bio mi je to najljepši trenutak karijere. Kamerun ima devet milijuna nogometaša, svi znaju tko je Kamerun u nogometu, a činjenica da sam izabran da igram za najbolju vrstu ispunila me ponosom. Dinamo je tih godina ostvario nekoliko odličnih transfera i tada su svi počeli više pratiti hrvatski nogomet, pa su tako i mene zapazili iz Kameruna.
Kvalifikacijsku utakmicu za SP protiv Maroka gledao je s klupe, a nekoliko dana poslije debitirao je u prijateljskom susretu protiv Bjelokosne Obale.
– Uoči utakmice ohrabrio me Samuel Eto’o. Rekao mi je da se opustim, da se osjećam kao da sam u svom klubu i da igram kao što znam jer ne bih ni bio na popisu da ne vrijedim. Nažalost, tu smo utakmicu izgubili 3:1, ali meni je ostala u lijepom sjećanju.
Po povratku u Hrvatsku ponovno je osjetio bolove, propustio još jednu polusezonu, da bi u siječnju 2010. otišao na posudbu u Istru.
– Bila je to odlična odluka, tamo sam uhvatio kontinuitet i ponovo sam igrao dobro. Na kraju sezone vratio sam se u Dinamo i pod Zajecom, a kasnije i Vahom, preporodio se. Igrao sam cijelu sezonu, uhvatio formu, a Clemente me opet pozvao u reprezentaciju. Nakon fantastične sezone Vahu je zamijenio Jurčić, a ja sam se osjećao moćno, opet sam imao onaj osjećaj iz 2005., kad je uslijedio novi šok: ozlijedio sam zglob, a poslije su se još jednom vratili bolovi u leđima – rekao je Chago i nastavio:
– Nikada u životu nisam osjetio takve bolove, nikome ne bih to poželio. Dinamov dr. Smodek tada mi je došao kući i pomagao mi. Osam dana nisam mogao ustati iz kreveta.
Otad je prošlo 17 mjeseci, a Chago je bio više na rehabilitaciji nego u svijetu nogometa. Ovog ljeta otišao je na posudbu u Lokomotivu, a prošlog vikenda protiv Zagreba igrao je prvi put nakon 17 mjeseci!
– Svašta mi je prolazilo kroz glavu u tom razdoblju. U jednom trenutku sam pomislio: “Bože, samo da opet mogu hodati...”. O nogometu nisam ni stigao misliti, iako nikada nisam želio odustati. Svi mi kažu da uvijek moraš imati plan B, ali nogomet je moj plan A i plan B i sanjao sam o povratku. Sada sam u Lokomotivi, prava smo klapa, dečki su me odlično primili i želim im se odužiti odličnim igrama. Nisam imao tremu kad sam ušao protiv Zagreba, vidio sam da igrači ginu jedni za druge, a vidio sam i da pokrivaju prostor koji ja nisam mogao pokriti – zaključio je Chago koji sada ima samo jednu želju: uživati u nogometu bez ozljeda.
Priča o Mathiasu Chagu objavljena je u sportskom tjedniku Max!
Zar nije Chagu uzeo pod svoje agent i ljigavi prevarant Borivoje Ivković iz Osjeka? Da nije bilo tog Borivoja - Bore Ivkovića, Chago nikada nebi bio toliko odsutan sa travnjaka!