Kad je prošlog tjedna donesena odluka o povećanju plaće nekolicini čelnika velikih državnih institucija kao što su zavodi za zdravstveno i mirovinsko osiguranje, u Vladi su tu odluku pravdali činjenicom da ti ljudi obnašaju iznimno odgovorne dužnosti i upravljaju golemim sredstvima. Tek tjedan dana poslije Vlada je donijela odluku o smanjenju plaće za 50-ak čelnika državnih agencija i ustanova. Tako će sada, primjerice, čelni čovjek Agencije za plaćanja u poljoprivredi, turizmu i ruralnom razvoju ubuduće primati neto plaću između 10 i pol i 11 tisuća kuna, ovisno o tome gdje živi i koliko djece ima.
Je li to adekvatna plaća za čovjeka koji upravlja isplatom otprilike 3,5 milijardi kuna državnih poticaja svake godine? Koliko bi, primjerice, bio plaćen bankar koji upravlja portfeljom od 500-tinjak milijuna eura? Dakako, u zemlji sa 4 milijuna nogometnih izbornika, barem je nekoliko milijuna onih koji smatraju da bi taj posao obnašali bolje od trenutačnog ravnatelja. No, bi li radili za manju plaću, odnosno samo za plaću? Stvar je osnovne logike da su niske plaće ljudi koji upravljaju javnim sredstvima jedan od čimbenika koji značajno pridonose riziku korupcije i lošeg upravljanja tim sredstvima. Veće plaće menadžerima u javnom sektoru nisu jamstvo da korupcije i loših odluka neće biti, ali povećavaju šanse da će na tim pozicijama biti ljudi viših profesionalnih, pa i etičkih kvaliteta. Problem je u tome što čelnike javnih institucija i poduzeća u Hrvatskoj nitko ne smatra kvalificiranim ekspertima koji su posao dobili temeljem svojih referencija, a ovise o svojim postignućima.
U velikoj većini slučajeva takva je percepcija i posve opravdana. Ni jedna vladajuća garnitura od neovisnosti naovamo nije se odrekla prakse političkog kadroviranja u javnom sektoru, gdje je stranačka, pa i obiteljska pripadnost, ključna referencija pri zapošljavanju. “Imam pravo raditi s onima kojima vjerujem”, slogan je te filozofije koji je često eksploatirao Radimir Čačić. Tako politika plaća i politika kadroviranja u javnom sektoru dvije su strane iste medalje. Uz niske plaće, odgovorne pozicije ionako neće prihvatiti nitko osim onih koji boljeg izbora nemaju ili onih koji računaju da će osnovnu plaću moći podebljati malverzacijama. I jednima i drugima političke stranke obiluju.
To je žalosno jer ideja meritokracije u javnoj upravi nije naročito nova. Još prije 2200 godina u Kini je osmišljen sustav zapošljavanja u javnoj upravi temeljem rezultata koje bi polaznik postigao u testu. Ti su testovi bili iznimno teški. Da bi im uopće pristupili, polaznici su prolazili kroz višegodišnje školovanje. Temeljem rezultata dobili bi poziciju u jednoj od devet razina javne uprave. Činovnicima na najvišim razinama plaće su bile iznimno visoke te ih se svrstavalo u sam vrh društvene ljestvice. Primjera je mnogo. Austrijska carica Marija Terezija još 1746. osnovala je Terezijanum – državnu školu namijenjenu školovanju talentiranih mladića za poslove u državnoj upravi, čiji su polaznici morali naučiti barem dva strana jezika. Koliko zaposlenih u hrvatskoj upravi danas uopće govori ijedan strani jezik?
Poruka je jasna. Dok je najveći mogući karijerni doseg rada u nekoj državnoj službi plaća od 10 i pol tisuća kuna, javni sektor bit će utočište politički podobnih mediokriteta. Sve iznadprosječne i ambicioznije zaposlit će privatni kapitalisti, a onda javnosti popovati o nužnosti privatizacije javne imovine kojom bi onda ti siti efikasnije upravljali. Pri donošenju odluke o smanjenju plaća u Vladi su o tom scenariju trebali barem promisliti kad već nisu u stanju shvatiti ono što su Kinezi shvatili prije 22 stoljeća.
Kako nam vbec jednom ne postane jasno da politicke stranke postoje upravo da bi se ostvario sistem plijena-ne samo kod nas vec svugdje u svijetu.Normalno je da grupa ljudi koja se zeli probiti i ostvariti neki probitak,koristecu ljudima simpaticne ideje ,stvara stranku.Dali sa uspjehom ili ne -to je drugo pitanje.Druga je stvar placanje drzavne asministracije.Uredu je da sposobni rukovoditelji upravnih grana imaju visoke place jer ce inace otici u privatni sektor ali nije u redu neograniceno veliki broj upravnog aparata.Na tom polju do sada nijedna vlada ucinila nista nije.Poznata je cinjenica da administracija gradi sama sebe i da je neopisivo jaka jer predstavlja biracku bazu bez kole oni gore ,gore bili nebi.Na primjer za prijavu upisa u staracki dom,a za smjestaj treba cekati i da 7 godina ,treba izvod iz maticne knjige rodenih ne stariji od 6 mjeseci-netko ga treba izraditi a taj netko je ,kao i sam papir nepotreban.