Emir Kusturica opet je u ratu za srpsku stvar, pomažu mu i u Beogradu, a riječ je o pokušaju da se Sarajevski atentat i Gavrilo Princip prikažu u pozitivnom svjetlu, u raspravama u sklopu obilježavanja 100. godišnjice od početka Prvog svjetskog rata. Objavljeno je i pismo koje bi trebalo dokazati da je rat bio pripreman puno prije atentata. Zapravo, i bez Kusturičine intervencije, svi se povjesničari slažu da atentat nije prouzročio rat, nego je bio samo povod, no nitko danas ne može sa sigurnošću reći “ki bi da bi”, što bi bilo da atentata nije bilo i je li zaista Prvi svjetski rat, iz kojeg se iznjedrio i Drugi, bio neizbježan.
“Gavrilo Princip je 28. lipnja 1914. ubio okupatora Franza Ferdinanda, rasista i antisemita, na kućnom pragu, u svojoj zemlji, a ne u Beču”. Tako kaže Kusturica, a u umjetnom “starom” gradu Kamengradu, nastalom prema Kusturičinoj ideji i pod njegovim vodstvom, predstavljen je dokument koji bi trebao baciti sasvim novo svjetlo na atentat u Sarajevu nakon kojega je počeo do tada najkrvaviji svjetski sukob, velika pretežno europska klaonica u kojoj je ubijeno 16 milijuna ljudi. Kusturica najavljuje i svoj dokumentarni film o Sarajevskom atentatu, dajući svoj prilog već rasplamsalim pokušajima Beograda da se slika atentata promijeni.
Je li rat bio neizbježan
– Brojni su antitiranski atentati koji su obilježili povijest, u novije vrijeme oni se dešavaju i pred kamerama. Sarajevski atentat je historijski zloupotrijebljen za progon srpskog naroda i za početak Velikog rata – kaže Kusturica. Pa je tako za tu svrhu, pod parolom “Prvi svjetski rat bio je neizbježan” predstavljen dokument, pismo tadašnjeg guvernera BiH Oscara Potioreka austrougarskom ministru financija Leonu Bilinskom godinu dana prije rata, 28. svibnja 1913. Pismo je predstavio direktor Arhiva Srbije Miroslav Perišić, ustvrdivši da se ono prešućuje, jer, kaže, ne odgovara željenoj, konstruiranoj neznanstvenoj slici početka Prvog svjetskog rata.
Međutim, u pismu, čiji original nije sačuvan, nego se u Beogradu čuva prijepis, nema elemenata koji bi ukazivali na to da je netko planirao rat, nego vojni guverner BiH Potiorek ističe da je “kobna zabluda da je moguće, čak i po cijenu najveće susretljivosti, postići da se od Srbije načini pouzdan prijatelj”. Da pismo ne otkriva ništa značajno, tvrdi i austrijski povjesničar Manfried Rauchensteiner, a njemački Bild i bečki Kronen Zeitung ističu da je arhivar Perišić novinarima predstavio samo prijevod pisma. Rasplamsava se tako rasprava između Srbije s jedne i Austrije i Njemačke s druge strane, dok je pitanje BiH i dandanas neriješeno, pa sve podsjeća na 1914. O tome je li atentat legitimno političko sredstvo ozbiljno se raspravlja u Srbiji, gdje Vuk Drašković odskače jer tvrdi da su “skupo koštali Srbiju i srpski narod Principovi hici u Sarajevu, i njih nitko, ni onda, nije glorificirao kao herojstvo. I Francuska, i Britanija, i Amerika, stale su u Velikom ratu na stranu Srbije, a ne sarajevskog atentata. Danas se na sarajevski atentat gleda kroz durbin Srebrenice, i još tolikih zločina, kojima je opterećena savjest srpskog naroda”, smatra Drašković.
Međutim, Drašković zaboravlja da je Gavrilo Princip, 20-godišnji nesvršeni gimnazijalac za kojeg se i ne zna točno je li bio više srpski nacionalist ili mu je draži bio san o zajedničkoj domovini Južnih Slavena, bio slavljen u vrijeme Jugoslavije. Važnu ulogu u tome odigrala je jedna knjiga, podsjeća povjesničar Ivo Banac. Riječ je o knjizi Vladimira Dedijera “Sarajevo 1914. godine”, objavljenoj u povodu 50. obljetnice na engleskom jeziku u SAD-u, koja je bila gotovo bestseler i koja je uspjela, kaže Banac, uljepšati predodžbu o Principu.
Agresivna politika
Međutim, ta se predodžba promijenila kad je došao Slobodan Milošević i obnovio velikosrpsku politiku agresijom na Hrvatsku i BiH.
– Mlada Bosna borila se za osvajanje BiH jer je bila uvjerena da je to srpska zemlja – kaže Banac. Ističe i kako postoji puno literature koja se bavi pitanjem kad je atentat moguće opravdati, te da je atentat moguće opravdati u ratu, kao što je bio onaj na Hitlerova namjesnika u Češkoj i Moravskoj Reinharda Heydricha.
Gavrilo Princip bio je beogradski srednjoškolac rođen u Bosni i Hercegovinu. Vrbovan je u terorističku skupinu koja je u organizaciji srpske obavještajne službe (organizatori koji su uvježbali skupinu strijeljani su tijekom rata na Solunskom frontu nakon namještenog procesa od stranee srpskog dvora) uvježbavala ekipa srpskih oficira, a od Apisa osobno i naoružana pištoljima i bombama. Organizacija Mlada Bosna nije bila povezana sa srpskom obavještajnom službom već je nastojala se izboriti za kulturološko i nacionalno osvješćivanje na tragovima marksizma i ruskog anarhizma. Izolirana teroristička skupina koja je članstvom bila unutar Mlade Bosne ali ne i na tragu njezinih ciljheva, je znala da političko ubojstvo takvog tipa je povijesno prihvaćena činjenica i da to nije dovoljno za radikalizaciju i izazivanje sukoba s Austro-Ugarskom i mogući rat i proširenje Srbije. Stoga je glavni cilj bilo ubojstvo trudne Ferdinandove supruge, što je konačno i dovelo do diplomatskog skandala, zaoštravanja odnosa i rata. Dakle, ubojstva političkih čelnika nisu bila neobična. Ali ubojstvo mlade trudnice, supruge nadvojvode Ferdinanda, nije nikako moglo biti podvedeno pod politički rizik vladajućih već isključivo pod tertorizam i daje posebno gnjusnu sliku učinjenog zločina. Odvratna je ta hladnokrvnost u srpsakoj obavještajnoj službi koja je bila pod kontrolom budućeg kralja Aleksandra, inače nasljednog duševnog bolesnika po majčinoj strani i skupine velikosrpskih nacionalista i kolonijalista koji su ostrašćeni uspjesima u balkanskim ratovima rješenje za daljnju velikosrpsku ekspanziju tražili i u izazivanju sukoba putem ubijanja mlade trudnice. I da bude sve jasno, nije poginula od slučajnog metka već od pucnja iz neposredne blizine, ravno u trudnicu. Kakav god bio "veliki" cilj, teroristička skupina djelovala je poput talibana danas u Volgogradu (Staljingradu), žrtvujući sebe, svoju vjeru, odgoj, osramotivši kulturu svog napaćenog naroda ubijajući potpuno nevine žene i nerođenu djecu a sve za ciljeve velikosrpske dvorske klike.