Je li sve u redu ovdje, nehajno upita krupan muškarac, kao da samo trenutak prije nije zaustavio autobus prepun putnika na inače frekventnoj liniji Sevastopolj – Simferopolj i u njega ušetao lica prekrivenog fantomkom i s polupodignutim kalašnjikovom. Vozač ni trenutka nije dvojio hoće li svoj prljavi rasklimani autobus zaustaviti na barikadi sklepanoj od vreća punih pijeska, iza koje izviruju bradonje u maskirnim odorama bez vidljivih oznaka, premda zbog ispisanih transparenata poput “Hvala ruskom čovjeku” nema dvojbe za čiji nas račun pretresaju. Reakcije putnika u autobusu bile su raznolike: bilo je iznenađenja, ironije, ignorancije, susretljivosti, ali bilo je i straha. Jedan se putnik vidno uznemirio, jedna od putnica jedva da je podigla glavu s časopisa koji je čitala, druga tek podrugljivo uzvisila obrvu jer ovakve “sačekuše” ovdje su postale svakodnevica, skupa s činjenicom da krimskim gradovima upravljaju ruske paravojne formacije.
Slika iz autobusa slika je današnjeg Krima, savršen ključ za razumijevanje krize koja prijeti eskalacijom: reakcije ljudi ovise o etničkoj pripadnosti, a svima je zajednička, najblaže rečeno, zabrinutost. Meci, istina, ne lete zrakom, ali napetost se može rezati nožem, a prividnu tišinu povremeno razbije kakav prosvjed ili incident, a onda sve utihne. Ruska paramilicija ne kontrolira samo prašnjave krimske ceste: ispred svake važnije zgrade u Sevastopolju štandovi su s promidžbenim materijalima na temu zašto je važno da Krim uđe u sastav Rusije. To su ujedno i punktovi prepuni “čuvara” premda nije jasno tko tu koga čuva i od koga.
– Čuvamo da se ne dogodi kaos i bezvlađe kao u Kijevu – kratko nam tumači momak iz takozvane građanske inicijative, nečeg što se može usporediti s odredima civilne zaštite kakve pamtimo iz vremena početka Domovinskog rata. Situacija u samo stotinjak metara u središtu Sevastopolja otkriva silni paradoks. Nakon što su odande otjerali ukrajinske vojnike, prvi vojni objekt čuvaju ruski vojnici, a njih pak čuvaju građani, dok drugi objekt malo niže niz ulicu još uvijek drže Ukrajinci pa i njih čuvaju građani. Zapravo ih nadgledaju.
Nesnošljivost prema medijima
Od vojske se “građani” razlikuju samo po istaknutim bijelim vrpcama na nadlakticama i po tome što nisu naoružani, barem ne okom vidljivo. I jednim i drugim postrojbama zajednička je sve veća nesnošljivost prema novinarima. Premda strane medije optužuju da u svijet ne emitiraju činjenice, istodobno im na sve načine nastoje onemogućiti da samo obavljaju svoj posao. Bugarski “freelancer” neki je dan umalo platio glavom kada se zatekao ispred lokalne ukrajinske TV postaje u trenutku kad su naoružani muškarci odjeveni u vojne odore uništavali njihove prostorije i odnosili opremu. Dobio je šamar i pištolj u glavu. Ukrajinske televizijske postaje na Krimu silom se gase jedna za drugom, njihov glas bit će sve tiši. Usput je ekipa CNN-a zamoljena je da napusti hotel u Simferopolju u kojem je bila smještena danima.
Dosta im je te priče o ruskoj invaziji na Krim, tumači mladić koji se predstavlja kao Maksim. – Mediji izvještavaju jednostrano. Mnogi zaboravljaju da smo bili sastavni dio Rusije dok nas Hruščov 50-ih nije darovao Ukrajini. I da je zakon propisao prisustvo 25 tisuća ruskih vojnika na Krimu – govori Maksim koji je pobjegao s posla da bi s prijateljima “čuvao” vojarnu.
Aleksander Aganjan, još jedan od pripadnika “građanske inicijative”, tumači da svijet pogrešno promatra Ukrajinu kroz prizmu kijevskog Majdana.
– Daleko je to od “ogledala demokracije”, to je nasilništvo, a mediji su prešutjeli da su u Kijevu ljudi nestajali preko noći ako se nisu slagali s “revolucionarima”. Zato mi čuvamo vojsku, da nam se ne ponovi bezvlađe. Nećemo nemire. Jedino što će dobro izići iz njih jest to što nas NATO još dugo neće željeti – kaže Aleksandar, zaposlenik gradske uprave, koji na spomen Europske unije odmahuje rukom i smije se pomalo prezrivo. Ne, ne boje se izolacije, svoju budućnost vide jedino u Rusiji.
Cinik bi rekao da bi im EU dobro došao, naravno onaj dio Unije koji još vrijedi. Premda bi kakav agilni ministar turizma mogao olako unovčiti ovdašnju kombinaciju prirodnih ljepota i burne povijesti, Krimljani kao da sami sebe ne žele prepoznati kao turistički kapacitet. Konobari i hotelijeri prilično su neljubazni, ali i građani na strance gledaju s dozom nepovjerenja i nelagode, kao kakve uzurpatore, odašiljući poruku da bi radije živjeli u bijedi nego uživali u blagodatima stranog kapitala.
Premda se na ulicama najvećih krimskih gradova izdižu brojni spomenici s petokrakama, unatoč vidljivim tragovima još uvijek debelo ukorijenjenog socijalizma, reći da je u ovdje na djelu sukob istoka i zapada, sukob dviju civilizacija, bilo bi samo djelomično točno. Naime, ni etnički Rusi nisu jedinstveni u stavu da Krim treba pripasti majci Rusiji. – Ruskinja sam, ali ne trebam rusku zaštitu u svojoj zemlji, Ukrajini – rekla mi je ovih dana Olga, samohrana majka dvoje tinejdžera koja za život svoje obitelji zarađuje radeći kao sobarica u hotelu. Isto razmišlja i Aleksej Lebedev, mladi Rus iz Bakčisaraja, gradića u kojem živi impozantan broj krimskih Tatara.
(Foto: Reuters/Pixsell)
Tko će odlučiti o krvoproliću
– Ukrajina je moja domovina, ne treba nam ruska vlada koja u nama vidi samo strateški interes – kaže.
Jedini odgovor o stvarnom odnosu snaga na Krimu mogao bi dati referendum o budućnosti poluotoka 16. ožujka, ali čini se da tako biti neće. Proukrajinski dio pučanstva već sad ga odbacuje kao nelegitiman jer ispada da je – nakon što je krimski parlament neki dan objavio odluku o odcjepljenju – u pitanju samo farsa. Uostalom, da su željeli fer igru, proruski militanti dopustili bi ulazak promatračima OESS-a na poluotok, a ne bi im oružjem prepriječili put. Iako s nekih 60 posto Rusi na Krimu čine većinu, sada je već jasno da će glasovati i iz Rusije “uvezeni” Rusi, a čini se da će, bude li potrebno, glasovati i mrtvi. A to je već scenarij na i našem meridijanu tako dobro, dobro poznat.
Ne samo u krimsko tlo, oči javnosti uprte su i u zbivanja u vodama oko poluotoka, gdje ruski razarači iz sastava crnomorske flote blokiraju ukrajinske vojne brodove. I ne samo to: ukrajinski 5. televizijski kanal izvijestio je da su Rusi dosad potopili tri broda pa je u “rutinsku vježbu” doplovio i američki razarač s navođenim raketama USS Truxtun. Ovih se dana moglo čuti i to da kršenje prava tatarske manjine neće pak dopustiti turska vlada i njen agilni premijer Erdogan koji je ovih dana na nebo poslao eskadrilu MiG-ova. Unatoč naoko energičnim aktivnostima koje zbog ukrajinske krize poduzimaju “lideri slobodnog svijeta”, teško se oteti dojmu da će se o mogućem krvoproliću zbog jednog krivog pogleda ili zbog jednog nervoznog poteza na obaraču ipak odlučivati na ulicama Krima.
>> Rusi pucali na misiju OESS-a i zabranili im pristup Krimu
>> Rusi kamionima razvalili vrata ukrajinske baze. Kremlj: Ne želimo novi hladni rat!
>> Tatari: Ukrajinski smo građani, nikada nećemo postati Putinovi podanici
Krim će odlučivati o ratu: Uz krimske Ruse na referendumu će glasovati 'uvezeni Rusi', ali i mrtve duše, otprilike kao i u Hrvatskoj 90-ih godina, glasovalo je i zivo i mrtvo i svi za HDZ.