Uz pjesme i povike "slobodni smo", nekoliko tisuća imigranata, većinom Sirijaca, u nedjelju je nakon dugog i napornog putovanja te nekoliko dana zadržavanja u nehumanim uvjetima na mađarskoj granici stiglo na austrijsku granicu. Imigranti su nakon dolaska na granicu u Austriju ulazili pješice, a policija ih je autobusima prevozila prema željezničkoj stanici u Nickelsdorfu odakle će nastaviti vlakom do Beča. Isto tako, autobusima su imigrante prevozili i do velike koncertne dvorane gdje se prijavljuju oni koji žele ostati u Austriji.
Kako bi se omogućilo imigrantima koji ne žele ostati u toj zemlji da nastave put prema Njemačkoj, austrijske željeznice organizirale su posebne vlakove koji će izbjeglice prevesti dalje u smjeru Njemačke. Tijekom dana planirano je više takvih vlakova. Iako vidno umorni i iscrpljeni, sretni su što su na kraju uspjeti doći do Austrije. Za razliku od Mađarske gdje ih je dočekala policija opremljena palicama, u Austriji su ih dočekali volonteri i Crveni križ te su odmah dobili sve nužne potrepštine, od hrane do odjeće i lijekova, i to sve besplatno.
– Ne mogu vjerovati da smo napustili Mađarsku. Vjerujte mi, zatvor Bashara al-Assada može se usporediti s onim što smo doživjeli u Mađarskoj – kazao nam je 25-godišnji Husain Damaski iz grada Dara koji se nalazi na granici s Jordanom. – Prema nama su se ponašali kao da smo životinje. Šamarali su nas, a neki su počeli i pljuvati po nama. Najviše me boli što je to sve gledao moj 5-godišnji sin Omran – požalio se Husein. Hodali su više od 35 kilometara po kiši i jakom vjetru iako su kupili karte za vlak i platili ih 150 eura.
– Platili smo 150 eura karte za vlak, a nisu nas htjeli prevesti. Zbog toga smo odlučili krenuti pješice jer više nismo mogli trpjeti takvo poniženje. Svi smo odlučili krenuti pješice bez obzira na posljedice jer ponašanje mađarske policije nije ljudsko. Hvala Bogu, evo sada smo u Austriji. Prema nama se odnose kao da smo braća. Daju nam sve što je potrebno, a policija prema nama postupa humano – govori Husein čekajući vlak koji će ga prevesti u Beč odakle će otići u Njemačku.
Svi pomažu
Gotovo svi stanovnici gradića Nickelsdorfa okupili su se na željezničkoj postaji koja je postala glavno prihvatilište za imigrante. Donose deke, odjeću, higijenske potrepštine, hranu i vodu. Svojim sugrađanima pridružio se i njihov gradonačelnik Gerhard Zapfl koji je s volonterima dijelio hranu i vodu imigrantima koji su pristizali na željeznički kolodvor. – Kad vidim tu djecu koja su mnogo propatila prije nego što su stigla ovamo, ne mogu zaustaviti suze. Mi smo se pripremali odavno za njihov dolazak. Kao što vidite, ljudi su pripremili hranu, voće... – kazao nam je gradonačelnik Nickelsdorfa, ističući kako je u ova dva dana kroz njegov grad prošlo više od pet tisuća imigranata, ali da u idućim danima očekuje da ih dođe i do 20 tisuća.
– Ljudima treba pomoći u nevolji. Ne dao Bog da se ikome dogodi što se dogodio tim ljudima. One slike i prizori koje smo vidjeli preko TV ekrana čovjeka ne mogu ostaviti ravnodušnim. Mi činimo što možemo i što moramo. Europski kontinent poznat je po humanosti i tako se treba ponašati. Europska vrijednost ne smije biti ugrožena bez obzira tko nam dolazi, iz koje zemlje i koje vjeroispovijesti. Svi su oni ljudi u nevolji kojima treba pomoći – istaknuo je gradonačelnik Gerhard napomenuvši kako je najsretniji čovjek kada vidi kako sa smiješkom na licu dolaze u Austriju.
Turci i Srbi korektni
Doktor stomatologije Kamal Horaidi, koji je odležao pet godina u zatvoru zbog političkog neslaganja s Basharom al-Assadom, ispričao nam je kako je nekoliko puta već gledao smrt u oči. Prvi put kada su krenuli gumenim čamcem iz Izmira prema grčkom otoku Kos. – Brod nam je potonuo i petorica su izgubila živote. More je bilo jako hladno i valovito. Sreća što je naišao vojni brod grčke mornarice koji nas je spasio – kazao je Kamal ističući kako su turski, makedonski i srbijanski policajci bili prema njima fer i korektni iako su im uzimali novce.
– Ono što smo doživjeli od mađarske policije ni u najgorem snu nismo očekivali. To je užas. Čovjek to ne može riječima opisati. To će mi biti ožiljak za cijeli život. Ja sam intelektualac i poštujem zakon. Rekao sam: Ako treba dati otiske, dat ću. Odveli su nas u nekakav logor 10 kilometara od granice i obećali nas prevesti u grad. Međutim, umjesto u grad, prevezli su nas u zatvor kraj rumunjske granice. U sobe u kojima su inače bila trojica stavili su nas desetoricu – kazao je Kamal ističući kako su i nuždu morali obavljati u tim sobama te da tri dana nisu dobili hrane.
– Svaki dan ujutro psovali su nam sirijsku majku i prijetili kako će nas vratiti u Siriju. Dobivali smo samo vode i ništa više. Što god da smo tražili, dobili smo palicama. Bilo je užasno. Ne znam zašto je mađarska policija toliko okrutna i koji su razlozi da nas toliko moraju ponižavati. Dirali su naše žene iako znaju da je to nama svetinja – govori Kamal pokazujući nam rane na nogama i rukama od bodljikave žice koju su policajci postavljali između sjedala u autobusima dok su ih prevozili.
– Možete misliti kako se čovjek osjeća u tim situacijama? Ja sam doktor i humanist i ovo nigdje nisam doživio, vjerujem i da neću to više doživjeti. Ne znam po kojim je kriterijima Mađarska ušla u EU. Ja bih je, po ponašanju, pridružio zemljama teške diktature – razočaran je Kamal.
Najslikovitiji je bio 24-godišnji Ibrahim al-Jabali, imigrant iz Der al-Zora. – Osam mjeseci živio sam u Der al-Zoru, koji je bio pod kontrolom terorističke skupine Islamske države. Vjerujte mi da su teroristi bili milosrdniji od mađarske policije. Jedan policajac, dok smo bili u zatvoru, dodao mi je tanjur s hranom u koji je prije toga pljunuo. To je strašno – ogorčeno govori Ibrahim ističući kako su za njega mađarski policajci poput ISIL-ovaca i ne možete ih razlikovati po okrutnosti.
>>Orban najavio vojsku i policiju na južnoj mađarskoj granici
>>Migranti prosvjedovali zbog odluke Mađarske da im onemogući putovanje prema drugim zemljama EU
Madari su zakon,bez obzira koliko se novinari trudili i izmišljali bajke.