Bliski istok ovih dana, kao i svih drugih dana u posljednjih nekoliko desetljeća, potresa mnoštvo različitih društvenih zbivanja, sukoba, terorističkih aktivnosti i burnih političkih procesa. U Izraelu su se prije dva tjedna održali parlamentarni izbori na kojima su tijesnu pobjedu odnijele konzervativne desne stranke koje predvodi premijer Netanyahu. Ti su izbori ponovno pokazali da standardi izraelske demokracije ne zaostaju za onima bilo koje zapadne države, uključujući i Hrvatsku. Izraelski su mediji tijekom kampanje bili slobodni i uglavnom privrženi ljevici, a svaka stranka i pojedinac imali su prigodu iznijeti svoja stajališta bez straha od političkog progona.
Vlast su kritizirale i za vlast se natjecale i manjine te aktivisti subverzivno nastrojeni prema izraelskoj državi. Budući da u većini drugih bliskoistočnih država oporba puno lakše završi u zatvoru nego u parlamentu, a da je čitavo to područje sigurnosno izrazito nestabilno, razina izraelske demokracije i demokratičnosti zavređuje priznanje. Od 120 mjesta u Knessetu, Likud je osvojio 30, oporbena ljevičarska Cionistička unija 24, a treća najsnažnija stranka s 13 mjesta postala je Združena arapska lista. Arapi su, baš kao i Židovi i s desnoga i s lijevoga političkog spektra, vodili žustru predizbornu kampanju. U njoj nije nedostajalo uvreda i objeda na račun političkih i ideoloških protivnika, nad kojima bi se Norvežani ili Danci mogli legitimno zgroziti. No u državi u kojoj premijer uoči izbora naciji poruči: “Ili mi ili oni”, zgražanje, i to samo nad Netanyahuovim izjavama, zvuči malo šuplje i cinično.
Svi izraelski ustupci uzaludni
Netanyahu se liberalnoj ljevici i u Izraelu i u svijetu zamjerio izjavom da odustaje od projekta uspostave palestinske države. Ta bi država, po njemu, bila golema sigurnosna prijetnja za Izrael. Ona jest izrečena u jeku kampanje, no ja osobno iz nje iščitavam političku odgovornost više nego populizam. Naljutila je i Obamu, koji je otvoreno navijao za pobjedu ljevice te je čak financijski i logistički potpomagao. Slični impulsi agitiranja za stranu koja će Palestincima bezuvjetno dopustiti izgradnju države na židovskoj zemlji stizali su i iz drugih krajeva svijeta, uključujući Europu. Nešto slično smo vidjeli u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata, kad je sva nazovipacifistička ljevica zagovarala pregovaranje s nositeljima velikosrpske ideologije, odnosno hrvatsku kapitulaciju. Kasnije se Sorosevim novcem financiralo protuhrvatske aktivnosti kojekakvih “nevladinih organizacija”, a notorna Documenta i danas optužuje Hrvatsku vojsku za nepostojeće ratne zločine.
Ma koliko Hrvatska nije željela rat, svoju je slobodu u sukobu s velikosrpstvom mogla ostvariti jedino Olujom. Slično, ni Izrael ne želi rat. No palestinski “partneri” u pregovorima više od osnutka palestinske države žele uništenje one židovske. Svaki ustupak koji je izraelska država do sad dala Arapima završio je suprotno očekivanjima zagovornika ustupanja “zemlje za mir”, odnosno bez recipročnog ustupka. Povlačenje iz Gaze, Jerihona, Hebrona (koji je Palestincima ustupio upravo Netanyahu) i drugih područja Judeje i Samarije, rezultirali su eskalacijom arapskoga terorizma i većim brojem izraelskih civilnih žrtava. Ništa iz dosadašnje povijesti izraelskih ustupaka ne govori u prilog tezi da bi osnutak treće palestinske države (nakon Jordana i Hamastana u Gazi) polučio išta drugo doli novo stradavanje civila. Štoviše, treća palestinska država postala bi snažno uporište najveće prijetnje s kojom se Bliski istok i svijet susreo posljednjih godina: Islamske države. Pa ipak, izraelska inačica Documente, radikalni ljevičarski pokret Šalom ahšav koji – gle čuda – financira i Soros, izraelskog premijera, koji sigurnost građana stavlja ispred utopijskih suicidalnih ideologija glasačke manjine, optužuje za rasizam i radikalizam.
Tvrdnja da iza bliskoistočnih problema u biti leži palestinski problem, koja se u zadnje vrijeme često čuje, pokazuje neupućenostne samo u bliskoistočne prilike nego i svjetsku povijest
Islamska država pojavila se u Iraku, kao lokalni ogranak Al-Qa’ide. Al-Qa’ida, teroristička organizacija sa sjedištem u Afganistanu, nastala je u vrijeme borbe dijela tamošnjega muslimanskog stanovništva protiv sovjetske okupacije svoje zemlje. Nikakve veze nema s arapsko-izraelskim sukobom ni palestinskim pitanjem. Nakon takozvanoga arapskog proljeća iračka se Al-Qa’ide proširila i na područje Sirije, odmetnula od matične organizacije, promijenila ime u Islamsku državu Iraka i Sirije (ISIS), te na koncu pod nazivom Islamska država proglasila kalifat. Ambicija ID-a jest kalifat proširiti na sve zemlje koje su nekoć bile pod muslimanskom vlašću, a potom islamu podčiniti i ostatak svijeta. Od osnutka kalifata prije manje od godinu dana vidjeli smo kako su mu na odanost prisegnule džihadističke skupine diljem Bliskog istoka i Afrike te radikalni pojedinci i u drugim krajevima svijeta. Gnusni, sadistički zločini koje su ID i njegovi pristaše počinili u Siriji, Iraku, Nigeriji, Jemenu, Libiji i Tunisu rezultat su krajnje morbidne ideologije, kakvu svijet nije vidio od uništenja nacizma. No rašidunski, umajadski ili abasidski kalifat, na čije se korijene poziva Islamska država, slično kao i osmanski, nerijetko su primjenjivali slične metode prema nemuslimanskom stanovništvu nad kojim bi zavladali tijekom svojih krvavih osvajačkih pohoda. Ubijanja i progoni Židova u Arabiji, kršćana u Siriji, Palestini i Egiptu, zoroastrijanaca u Perziji, koji su počeli u prvoj polovici sedmoga stoljeća, te kasniji turski pohodi na europska područja uključujući hrvatske zemlje i genocid nad Armencima 1915. plod su iste ili slične ideologije koju danas zastupa ID. Pokolj turista u Tunisu tek je fragment u višestoljetnoj džihadističkoj kampanji ubijanja nevjernika (nemuslimana) kao i muslimana koji ne dijele njihova ekstremistička stajališta. Znamo li da je Država Izrael nastala 1948., tvrdnja da iza bliskoistočnih problema u biti leži palestinski problem, koja se u zadnje vrijeme često čuje, pokazuje neupućenost ne samo u bliskoistočne prilike nego i svjetsku povijest, genezu islamofašizma, te muslimansko-nemuslimanske i unutarmuslimanske odnose, kako u prošlosti tako i danas. Većina današnjih žrtava džihadizma su upravo muslimani i njihovo stradavanje nema ama baš nikakve veze s palestinskim pitanjem. Nikakve. Šijitsko-sunitski sukob koji ovih dana eskalira u Jemenu, a koji je prije toga uništio Siriju i pola Iraka, upozorava na dugotrajne, duboke probleme, podjele i antagonizme unutar samih islamskih društava, za koje ne postoji krivac izvana.
S druge pak strane, tu je i određena poveznica između postojanja židovske države i džihadizma. Jedan od najvažnijih ciljeva mnogih džihadista jest uništenje Izraela i stvaranje arapske muslimanske države na njegovu teritoriju. Zamislimo da se takvo što uistinu i dogodi. Zar bi islamski terorizam time prestao? Dapače, budući da se u islamu od njegova postanka svijet dijeli na Dom islama i Dom rata, sljedeća glavna meta džihadizma bila bi kršćanska Europa i Amerika. Demokratski Izrael, odnosno premijer Netanyahu skupa s političkim liderima slobodnog svijeta, predstavlja glavnu zapreku tome zlu.
Da se razumijemo, nemam iluzija o pitanju vlastohleplja političara u svim državama, uključujući i Izrael. No kad između ljevičarskih aktivistica kao slobodnih građanki, i istih kao žrtava trgovine ženama čija je krajnja adresa kakav podrumski harem u Mosulu, stanu upravo ti političari, njihovo eventualno vlastohleplje prestaje biti dominantna značajka šire slike. Zato Zapad i podržava diktatore kao što je egipatski predsjednik El-Sisi ili jordanski kralj Abdullah II. Zato je Churchill bio bolji premijer od Chamberlaina, a Reagan bolji predsjednik od Cartera. Zato je i Tuđman bio najbolje što je Hrvatska mogla imati ratnih devedesetih. U sukobu s agresivnim zlom, društvu je potreban lider vičan nositi se s izazovom obrane svoje zemlje i zaštite njezinih građana. Netanyahu je, u usporedbi s Herzogom, puno više osoba takva kova. Zato bih, da živim u Izraelu, glasovao za Likud. No na kakvu natjecanju za filantropa godine, ljubitelja ugrožene flore i faune ili utopijske slatkorječivosti, molim, Herzog bi sigurno pobijedio. S mojim glasom u džepu.
Opasnost i nuklearni Iran
Nadalje, u zapadnom i demokratskom svijetu, u koji spadaju i Izrael i Hrvatska, ima puno narcisoidnih, korumpiranih i nečasnih političara. Zato u tim državama postoji dioba vlasti i neovisno sudstvo koje političara, ma kojega ranga, prekrši li zakon, može lišiti vlasti i pospremiti u zatvor. Da je Netanyahu postupao nezakonito, makar i verbalno, za što su ga lijevi mediji optuživali tijekom i nakon kampanje, izraelsko bi pravosuđe reagiralo. U Izraelu je 1988. i 1992. zabranjen izlazak na izbore nekim židovskim strankama zbog radikalne protuarapske retorike. Izraelski su sudovi zbog kaznenih djela na višegodišnje zatvorske kazne osudili bivšega premijera i bivšega predsjednika. Sve je to dokaz da snažna demokracija i neovisno sudstvo u izraelskom društvu jako dobro funkcioniraju i ne treba im ničije ideološko pametovanje. Da jednako dobro funkcioniraju i u Hrvatskoj, možda i mi ne bismo imali samo bivšeg premijera iza rešetaka nego i bivšeg predsjednika (onog doživotnog). Usprkos korumpiranosti, nečasnim djelima, nedoličnim predizbornim izjavama i sličnome, demokratske države njeguju mnoge zajedničke vrijednosti i čuvaju temeljna ljudska prava svojih građana.
:: Zamislimo li da džihadisti doista uspiju u svom naumu, unište Izrael i stvore arapsku muslimansku zemlju na njegovu teritoriju, zar bi islamski terorizam time prestao?
Ljudski život i sloboda u tim su državama najveća vrijednost, zaštićeni neprobojnim ustavnim i zakonskim odredbama. Primarni izvor opasnosti u tim državama ne prijeti od političara. Opasnost današnjega svijeta jest Islamska država, Al-Qa’ida, Hamas, Hezbollah i nuklearni Iran. Tko god imao većinu u Knessetu, Izrael je njihova meta i kamen spoticanja. Izrael, Hrvatska i sav civilizirani svijet, uključujući i muslimanski koji se protivi nasilju, na istoj su strani u nastojanju da se spriječe sukobi i promovira miroljubivo rješavanje sporova među državama i narodima. Odgovornija, objektivnija i upućenija analiza političkih procesa u Izraelu najmanje je što hrvatski analitičari mogu učiniti kako bi pokazali, ako ne solidarnost sa židovskim narodom kojeg je povijest naučila da se oni koji se zaklinju u njegovo uništenje ne šale, onda barem osnovnu pristojnost prema jednoj državi koja je u svoj svojoj nesavršenosti ipak postojan saveznik i prijatelj Hrvatske. Ili možda neki misle da bi savezništvo s palestinskim terorističkim pokretima, kakvo je pod režimom Broza Tita i diplomatskom palicom Budimira Lončara njegovala bivša država, i za slobodnu Hrvatsku bilo bolja alternativa?
Ja ne mislim.
>>Izraelski start-up inkubator koji Arape uvodi u poslove s visokom tehnologijom
Nevjerojatno je što sve neće samoprozvani stručnjaci izmisliti i "pojašnjavati" da se opravda Izraelska okupacija i ne poštuju odluku UN o granicama Izraela i Palestine. Oni ne samo da opravdavaju okupaciju, već i postojanje najvećeg koncentracijskog logora u ljudskoj povijesti, Gaze kojeg su uspostavili oni čija bi žrtva u WWII trebala biti opomena čovječanstvu i vodilja ljudskosti i ljubavi. Umjesto toga Izrael je postao država u kojoj su okupacija, diskriminacija, zločin i ubijanje civila u ime očuvanja židovske države nešto prihvatljivo i poželjno. Palestinski terorizam? Za mene je to borba za slobodu na jedini mogući način koji taj narod tamo ima pa se bore kako znaju i umiju ne birajući sredstva i ciljeve.