Kosovski predsjednik Ibrahim Rugova, koji je umro u subotu u dobi od 62 godine, bio je pacifist koji se u burnim vremenima na miran način borio za ostvarenje sna - neovisnost Kosova, čije ostvarenje ipak nije doživio.
U javnosti se posljednji put pojavio 23. prosinca, kad je još jednom ponovio brzo stjecanje punopravnog državnog statusa za Kosovo.
"Jedino što ove godine nismo ostvarili je neovisnost Kosova, ali i to ćemo imati 2006.", rekao je tad već vidno slabi Rugova.
Prošle godine dijagnosticiran mu je rak pluća, a umro je nekoliko dana prije početka izravnih pregovora između Prištine i Beograda, uz posredovanje UN, o budućem statusu Kosova.
Iza sebe nije ostavio nasljednika u svom razjedinjenom Demokratskom savezu Kosova, a dosad se uopće nije spominjalo tko bi ga mogao zamijeniti na čelu kosovskog pregovaračkog tima.
Rugova je rođen 2. prosinca 1944. godine u selu Crce, u opčini Istok, na Kosovu. Odrastao u vrlo teškim uvjetima na poslijeratnom Kosovu, bez oca i djeda koje su neposredno nakon završetka rata ubili partizani.
Osnovnu školu je završio u Istoku, a srednju u Peći. Diplomirao je 1971. i pet godina kasnije magistrirao albansku književnost na Sveučilištu u Prištini. Specijalizaciju je završio u Parizu na Školi za visoke studije društvenih znanosti i doktorirao u Prištini 1984. na temu "Pravci i premise albanske književne kritike".
Bio je urednik studentskog časopisa "Bota e re" (Novi svijet) i "Dituria" (Znanje), književni kritičar, asistent na Albanološkom institutu u Prištini i profesor književnosti.
U politiku je ušao 1988. kao predsjednik Udruge pisaca pokrajine Kosovo, istodobno s usponom slobodana Miloševića na valu nacionalističke retorike. Jedan je od potpisnika "Apela 215 kosovskih intelektualaca" koji su se 1989. izjasnili protiv Amandmana na Ustav Srbije, kojima je ukinuta autonomija Kosova. Zbog toga je isključen iz Saveza komunista Jugoslavije, a međunarodna javnost ga je prihvatila kao disidenta i borca za ljudska i politička prava Albanaca na Kosovu.
Kad je Milošević 1989. ukinuo autonomiju Kosova i s pojavom višestranačja, Rugova je izabran za predsjednika prve nekomunističke kosovske stranke - Demokratskog saveza Kosova (LDK) i započinje desetgodišnji pasivni otpor srbijanskoj dominaciji u pokrajini.
Pod njegovim vodstvom su 2. srpnja 1990. albanski zastupnici Skupštine Kosova donijeli Ustavnu deklaraciju kojom su Kosovo proglasili republikom. Tri dana kasnije, Skupština Srbije donijela je odluku o raspuštanju Skupštine Kosova, nakon čega su Albanci na Kosovu formirali paralelne vlastite institucije, uključujuči i škole.
Rugova i LDK proglasili su neovisnost i uspostavili potpuno paralelan sustav vlasti, a Rugova je na poluilegalnim izborima proglašen predsjednikom Kosova. Glavni cilj te paralelne vlasti bio je priskrbiti novčana sredstva od velike albanske zajednice koja živi u inozemstvu i tim novcem financirati obrazovanje i druge službe,
Srbijanska represija na Kosovu se pojačavala i prijetila čak i mogućim genocidom tamošnjih Albanaca, što je 1999. primoralo NATO na provedbu opsežne operacije bombardiranja Srbije iz zraka, nakon čega se srbijanska vojska i policija povukla s Kosova.
Prvih mjesec i ipol dana NATO bombardiranja SRJ, Rugova je proveo u kućnom pritvoru u Prištini.. U tom razdoblju Rugova se, pod pristikom srpskih snaga, susreo s tadašnjim predsjednikom SRJ Slobodanom Milossevičem.
On je 5. svibnja 1999. zrakoplovom talijanske vlade prebačen iz Prištine u Rim, a nekoliko dana kasnije sa obiteljom odlazi u Njemačku i u inozemstvu ostaje do povratka na Kosovo, 30. srpnja 1999 godine.
Na općim izborima, 17. studenoga 2001. njegova stanka je osvojila najviše zastupničkih mjesta i njoj je pripalo mjesto predsjednika kosovskog parlamenta i predsjednika Kosova.
Za predsjednika Kosova Rugova je izabran 4. ožujka 2002. u četvrtom krugu, nakon što su tri vodeče albanske stranke, nakon tri neuspjela pokušaja, postigle sporazum o izboru predsjednika i premijera.
Ponovno je za predsjednika Kosova (sa mandatom od tri godine) izabran 3. prosinca 2004., nakon parlamentarnih izbora na Kosovu u listopadu te godine, na kojima je njegova stranke osvojila najviše zastupničkih mjesta.
Dobitnik je više međunarodnih nagrada i priznanja, među kojima su: Nagrada za mir i slobodu za 1995. godinu danske Fondacije PL-Fonden; Nagrada Saharov Europskog parlamenta za 1998. godinu, Nagrada za toleranciju za 1999. njemačkog grada Muenstera, priznanje Odbora grada New Yorka "za predanost u poštovanju načela demokracije" (studenog 2005).
Proglašen je počasnim doktorom Sveučilišza u Tirani 9.rujna 2004. Počasni je građanin Venecije i Milana i Brese. Iza sebe je ostavio suprugu Fanu, sinove Mendima i Uku i kćerku Teutu.
(Hina)
