Svi se slažu u jednome: na Krimu ne postoji opasnost od dugoročnog oružanog sukoba između Rusije i Ukrajine. Kijev ima malu operativnu vojnu sposobnost, oprema im je uglavnom zastarjela, još iz sovjetske ere, vojnici mjesecima nisu primili plaće i upitan je njihov borbeni moral.
No, hoće li Ukrajincima priskočiti upomoć NATO, odnosno Bijela kuća? I kako bi danas izgledao vojni sukob između SAD-a i Rusije? To je pitanje kojim se ovih dana bave vojni stručnjaci, analitičari, ali i obični građani svijeta, koji se boje da će nakon svjetske gospodarske krize, koja sporo prolazi, početi opasno zveckanje oružjem.
Profesor međunarodnih odnosa na newyorškom sveučilištu Mark Galeotti za Večernji list komentira da su šanse za izravni vojni sukob između Rusije i SAD-a zbog Ukrajine vrlo male, ali ipak ne isključuje američki angažman preko NATO-a.
– Ukrajina nije članica NATO-a, ali mnogi njezini susjedi jesu – Poljska, Rumunjska, Slovačka i Mađarska. Ako bilo koja od tih zemalja zbog pomoći Ukrajini dođe u situacije da zarati s Rusijom, tada NATO mora intervenirati. U tom slučaju u taj je sukob izravno uključen i Washington. Ako smo išta naučili iz Prvog svjetskog rata, onda je to činjenica da veliki, krvavi sukobi mogu početi sitnim okršajima, posebno u istočnoj Europi – kaže Galeotti.
No, što ako se SAD i Rusija zaista “potuku” preko Ukrajine? Kako to može izgledati?
Mark Galeotti naglašava da Rusija nije Sovjetski Savez i razvoj njihove vojne tehnologije nije zaustavljen 1991. nakon Hladnog rata.
– Bio bi to sukob dviju nuklearnih sila, upravo ono što nitko ne želi i čemu se sve pametne glave širom svijeta odupiru od kraja Drugog svjetskog rata. SAD je vojno puno bogatiji od Rusije i troši puno više na svoju vojsku. To ne znači da bi Americi bilo lako pobijediti ili da im to jamči pobjedu. Napoleon i Hitler su to osjetili na svojoj koži. Rusija bi bila spremna puno žrtvovati za pobjedu, pogotovo ako bi rat bio na njezinu teritoriju – kaže Galeotti.
Obostrano uništenje
Tri su moguća scenarija vojnog sukoba. Najžešći i svakako najcrnji je nuklearni rat. Iako su nakon pada Sovjetskog Saveza provedeni programi razoružanja i smanjenja nuklearnih projektila, i jedna i druga strana na raspolaganju imaju goleme količine nuklearnog oružja.
Gotovo cijela zaliha američkih interkontinentalnih balističkih projektila (448 aktivnih) usmjereno je prema Rusiji, koja bi uzvratila stotinama svojih projektila. U konkretnim brojkama, koje je objavila Federacija američkih znanstvenika, to djeluje još ozbiljnije.
SAD ima oko 7700 nuklearnih bojnih glava, uključujući 1950 bojnih glava spremnih za implementaciju preko ICBM, u podmornicama i zrakoplovima, plus još tisuće koje su trebale biti demontirane.
Rusija ima nešto više bojnih glava ukupno, oko 8500, ali ih je nešto manje od 1800 operativno.
– Nuklearni rat s Rusijom dovodi do obostrano zagarantiranog uništenja i nadajmo se da je ta činjenica dovoljno zastrašujuća za obje strane – poručuje profesor Mark Galeotti.
I hrvatski vojni analitičar Igor Tabak razmišlja slično.
– Rusi prije nekoliko dana nisu propustili napomenuti kako jedini imaju mogućnost pretvoriti SAD u hrpu radioaktivnog pepela. I tu su potpuno u pravu. Nuklearni arsenal pod kontrolom Moskve toliko je velik i masovan da ne postoji takav raketni štit koji bi obranio SAD od uspješnog napada. Svaki sustav obrane bio bi jednostavno nemoćan, preplavljen ruskim nuklearnim projektilima. Američki odgovor bio bi podjednako masovan i učinkovit, a ne samo ove dvije zemlje već i cijeli planet bio bi uništen. To je svima jasno i zato je scenarij općeg nuklearnog rata potpuno nemoguć – kaže vojni analitičar portala obris.org Igor Tabak.
Drugi je scenarij konvencionalni rat u istočnoj Europi. Iako i to djeluje malo vjerojatno, unatoč trenutačnim tenzijama, možemo ipak pokušati zamisliti što bi se događalo u tom slučaju.
Prije svega, tada bi na scenu nastupio NATO i njegove bi se postrojbe na europskome tlu dopunile američkim vojnicima, brodovima i zrakoplovima. Za razliku od azijsko-pacifičke regije, gdje SAD sama drži Kinu pod kontrolom, Washington u Europi pruža snažnu podršku NATO-u kako bi kontrolirao Rusiju. SAD ima 598 vojnih objekata u 40 zemalja u svijetu, zajedno sa 4461 vojnom bazom u zemlji i na američkim teritorijima. Zajedno s velikim brojem svojih baza u Njemačkoj, SAD ima velike vojne objekte u Kataru i Diego Garcia Atol na jugu Rusije, Japana i Južne Koreje na istoku. NATO-ovi saveznici Francuska i Britanija još su bliže.
Usto, NATO ima baze uza zapadni rub ruskog teritorija, od Turske do Crnog mora.
– Rusija pak ima prisutnost na Kubi i pomorsku bazu u Tartusu u Siriji, ali nemaju baze izvan bivšeg Sovjetskog Saveza – naglašava Mark Galeotti.
No ni Rusija nije bez prijatelja. Vrlo je aktivna Šangajska organizacija za suradnju koja, uz Rusiju, okuplja i Kinu te nekoliko bivših država SSSR-a poput Uzbekistana, Kazahstana, Kirgistana i Tadžikistana, dok su Indija, Pakistan i Iran u statusu promatrača.
Ako do konvencionalnog sukoba dviju supersila ikad dođe, to će se, gotovo je sigurno, dogoditi na ruskom tlu ili u njegovoj bližoj okolici. Naime, vođenje rata ovakvog opsega zahtijeva velike logističke kapacitete koje Rusija jednostavno – nema. Moskvi je nemoguće transportirati goleme količine tehnike i ljudstva na velike udaljenosti, što ne samo da bi bilo primijećeno mjesecima prije izbijanja sukoba već je za Moskvu i tehnički neizvedivo. Sa samo jednim nosačem zrakoplova Rusija može zaboraviti na bilo kakvu ozbiljniju uporabu zračnih snaga daleko od svog matičnog tla, dok je SAD u znatno drugačijoj poziciji. Uz deset nosača zrakoplova, SAD posjeduje i stotine vojnih baza izvan američkog tla, od kojih se većina nalazi u relativnoj blizini Rusije.
Nepoznata tehnika
Upravo je logistika ono što definira pobjednika u mogućem sukobu. Sigurno je da bi i jedna i druga strana pokušavale sukob prenijeti u okružje koje njoj više odgovara. Rusiji bi više odgovarao, zbog velikog broja oklopnih sredstava, kopneni rat, dok bi SAD imao neupitnu prednost u pomorskom sukobu, gdje nemaju premca. Ipak, ni puko nabrajanje tehnike koja je na raspolaganju i jednoj i drugoj strani još uvijek ne govori puno. Naime, završetkom Hladnog rata drastično je usporeno razvijanje novih vojnih tehnologija. Novih modela borbenih zrakoplova je malo, a i oni koji su razvijeni razrađeni su s prilično velikim konstrukcijskim problemima. Novih klasa borbenih brodova nema. Tehnika koja je na raspolaganju i jednoj i drugoj strani najčešće je zadnji izdanak tehnike s konca osamdesetih godina, a ni ona, u pravom smislu riječi, međusobno nije nikada isprobana u borbenim uvjetima.
– Sva se tehnika na kraju ispituje na bojnom polju, a mi već dugi niz godina nismo imali situaciju da se sukobe dvije ozbiljne vojne sile. Američko ratno zrakoplovstvo uništilo je jugoslavenske MiG-ove potkraj devedesetih, no tu uopće nije riječ o stvarnom ogledu tehnologija jer jugoslavenski piloti nisu imali što tražiti pokraj američkih protivnika. Posljednji put da su se u kokpitima našli podjednako dobri piloti, i gdje se moglo procijeniti čija je tehnologija bolja, dogodilo se za Izraelsko-arapskog rata šezdesetih godina. S jedne strane bili su Izraelci, čije je pilote obučavao SAD, a s druge Sirijci, koje je obučavao Sovjetski savez. Tek se tada moglo vidjeti čija je tehnika bolja i naprednija. Puko nabrajanje manevarskih sposobnosti zrakoplova, čime se danas hvale Rusi, ili boljih radara, raketa i elektronike, što su aduti američkih zrakoplova, ne govori previše – kaže Igor Tabak.
Saveznici nisu neupitni
Rusija ima oko 845.000 djelatnih vojnika i čak 2,5 milijuna u rezervi.
– Nisam impresioniran tim brojkama jer ti vojnici nisu na razini američke, britanske ili njemačke vojske, ali su u boljoj kondiciji nego što su bili 1990. Američka vojska ima 1,4 milijuna aktivnih dvojnika i 850.000 rezervista, ali ne može se sve njih ključiti u potencijalni rat s Rusijom jer netko mora održavati 598 baza diljem svijeta, kao i obranu SAD-a – kaže pak Galeotti, koji tvrdi da bi Rusija mogla imati prednost na moru jer je Sevastolj njihova matična luka, ali bi SAD imao prednost u zračnom prostoru jer njihovi zrakoplovi imaju bolje radare, rakete i elektroničnu ratnu opremu.
Uza sve to, ni savezništva u ovako velikim sukobima nisu neupitna. Doduše, SAD može računati na pomoć zemalja članica NATO-a, od koje bi neke, zbog svojih gospodarskih interesa ipak ograničile svoje sudjelovanje u ovoj ekspediciji. Vjerojatno bi London bezrezervno ušao u okršaj s Rusijom, dok bi Njemačka kalkulirala i dobro vagala što učiniti. Ne samo zbog snažnih trgovinskih veza sa Moskvom, već i zbog povijesnog naslijeđa. Slično je i s Kinom, koja je s Rusijom povezana preko Šangajske organizacije. Peking bi se vjerojatno pozicionirao kao neutralna zemlja jer ne bi im bilo zgodno izgubiti bilo kojeg od dva bitna trgovinska partnera.
– Geopolitika je čudna stvar. Sada bi se trebalo puno toga posložiti da izbije rat između SAD-a i Rusije, a ratovi se, prema nekim teorijama, ionako vode kako bi industrija imala posla. Jer rat je skupa stvar – kaže dr. Jelena Jurišić s Hrvatskih studija.
Ipak, uza svu kompleksnost i konvencionalni rat, klasičan sukob malo je vjerojatan. Naime, još je tijekom Hladnog rata uočeno da bi konvencionalni i nuklearni sukob bilo gotovo nemoguće razgraničiti. Gotovo bi sigurno s razbuktavanjem otvorenog rata došlo do upotrebe nuklearnog naoružanja. Možda ne masovnih udara, ali gotovo sigurno uporabe nuklearnih balističkih projektila male snage i malog dometa od nekoliko stotina kilometara. A put od ispaljenja prve rakete sa 50 kilotona koja je ciljana na protivničku brigadu, do ispaljenja prvog interkontinentalnog balističkog projektila koji bi trebao sravniti jedan od gradova protivničke strane vrlo je kratak. Ujedno, još je jedan problem pri vođenju konvencionalnog rata. Veličina prostora.
– Rusija je eroazijska zemlja, golem prostor i NATO fizički nema dovoljno ljudi da takvo što zauzme i pobijedi. Poraziti Rusiju moguće je samo u velikom ratu, uz uporabu nuklearnog naoružanja. A toga neće biti – kaže vojni analitičar Davor Domazet Lošo.
Ako i ne bude nuklearnog ili konvencionalnog sraza Rusije i SAD, treća je pak mogućnost vrlo otvorena i moguća. Dapače, čak se i događala u posljednjih nekoliko desetljeća. Riječ je o posrednom ratu, takozvanom proxy sukobu gdje se dvije strane sukobljavaju na ograničenom prostoru svojih satelita. Sukob u Vijetnamu, Korejski rat, pa čak i sadašnji rat u Siriji očiti su primjeri posrednog rata Rusije i SAD-a s promjenjivim ishodima. Ovaj oblik ratovanja, gdje pojedine velesile naoružavaju i obučavaju lokalne postrojbe ne šaljući svoje vojnike na teren, puno je češći nego što se misli. Uostalom, i ovo što se događa u Ukrajini već sada nosi sva obilježja posrednog rata. Dok krimska “narodna zaštita” ne nosi na uniformama rusku trobojnicu, ali je oboružana ruskim oružjem i tehnikom, ukrajinski pak dobrovoljci mogu računati na pomoć Zapada u gotovo svakom obliku. Uostalom, na ulicama pojedinih ukrajinskih gradova već su snimljeni i plaćenici američke tvrtke Blackwater, što je prilično jasan znak da Zapad ne sjedi prekriženih ruku i bez odgovora na rusku agresiju.
Vojni stručnjaci tvrde da rat SAD – Rusija vjerojatno ne bi završio neriješeno, ali da bi to bio krvavi užas. SAD je najmoćnija konvencionalna vojna sila u svijetu, i to bez NATO-a. Kad se pogleda popis vojne imovine, SAD pobjeđuje Rusiju u gotovo svakoj kategoriji. Istina, Rusija ima više tenkova, prizemljenog topništva i dobro poznaju zanat ratovanja. U toj priči ima još jedna situacija koju mnogi podcjenjuju. Naime, od 2010. američka i ruska vojska su sve više surađuju, uključujući i sudjelovanje u zajedničkim vojnim vježbama. Za razliku od sovjetskih vremena, ili čak i 90-ih godina, vojni zapovjednici s obje strane znaju jedni druge te su upoznati s međusobnim naoružanjem i strategijom.
nitko iole normalan i savjestan neće zazivati rat između SAD i Rusije... posljedice istog bi bile katastrofalne po cijelu ljudsku vrstu.. da ne kažem po svijet u cjelini.