Prije godinu i pol činilo se da će službeni Zagreb s novom vladom Zorana Milanovića uzeti sasvim novi smjer prema Bosni i Hercegovini i položaju Hrvata u toj zemlji, jer je ministrica Vesna Pusić otvoreno govorila o mogućnosti uspostave trećeg, hrvatskog entiteta. Ovih dana više nitko ne želi otvoreno govoriti o tome koja je hrvatska politika prema BiH, i mjesecima se u javnosti o tome ništa ne čuje. Na početku mandata, kaže politolog Tihomir Cipek, i predsjednik Ivo Josipović krenuo je jako dobro i angažirano, posjetima i jakim izjavama, ali od tada više – ništa. Ipak, u krugovima bliskim državnom vrhu može se doznati da se sada umjesto javnih gesta i izjava koristi tihi utjecaj za promjenu stavova međunarodnih faktora koji i dalje drže sudbinu BiH u svojim rukama i ne ispuštaju je ni nakon neuspjeha koji traje dvadeset godina. Po svemu sudeći, Vesna Pusić je, može se čuti u krugovima bliskim Pantovčaku, otišla predaleko kad je na samom početku govorila o trećem entitetu, jer ta sintagma nije draga ušima po europskim prijestolnicama, iako je uspjela iznenaditi protivnike na desnici u domovini. Prema svim značajkama tamošnjeg političkog života, Hrvati imaju prava manja nego da su manjina, politološke analize pokazuju kako Hrvati ne biraju ni svoje predstavnike u Domu naroda Federacije BiH, dok pripadnici manjina u Hrvatskoj, primjerice, sami biraju svoje predstavnike u Sabor. Politolog Dražen Pehar, koji je u Velikoj Britaniji doktorirao politiku i međunarodne odnose, ističe kako posljednje dvije hrvatske vlade nisu učinile ništa za BiH Hrvate u političkom smislu.
– Očito je primicanje EU uvjetovano nemiješanjem u unutarnje odnose u BiH. Bilo je nekoliko primjera puke verbalne podrške, međutim pravna je i politička činjenica da RH ne koristi svoja daytonska prava niti ispunjava svoje ustavne obveze u odnosu na Hrvate u BiH – kaže Pehar.
– Ne vidim koristi od prelijevanja državnih sredstava RH uglavnom u privatne džepove. Mnogi državljani RH prepoznaju i da Vlada više ide na ruku interesima europskog kapitala nego interesima hrvatske države, pa ni odnos prema Hrvatima u BiH nije neobičan. To ipak ne znači da je Vlada RH jedina odgovorna za političku situaciju u kojoj se nalaze Hrvati kao konstitutivni narod u BiH, odgovornost je prije svega na samim Hrvatima u BiH koji uglavnom biraju nekompetentne i korumpirane predstavnike u tijela vlasti – zaključuje Pehar. Prije više od tri godine predsjednik Josipović se u Sarajevu, u parlamentu, ispričao za sudjelovanje Hrvatske u “politici koja je 90-ih godina pokušavala podijeliti Bosnu i Hercegovinu”. Taj je govor pojačao i posjetom Ahmićima i Križančevu Selu, gdje se ispričao za zločine Hrvata nad Bošnjacima. Negdje u to je vrijeme i Vesna Pusić govorila o tome kako je rješenje ‘problema zvanog BiH’ jedan od tri prioriteta vanjske politike Kukuriku koalicije. – Kako bi se što prije normalizirali odnosi u BiH, potrebno je razmotriti zalaganje za treći, hrvatski entitet ako će to doprinijeti stabilizaciji BiH. No, jedinstvena BiH je hrvatski nacionalni interes – rekla je Pusić prije nego što je postala ministrica. Istaknula je i da bi Hrvatska trebala sudjelovati u donošenju rješenja koje bi prekinulo status quo u BiH. Bilo je to u prosincu 2010. godine, prošlo je dvije i pol godine, a pitanje je je li se BiH iole maknula od “statusa quo” i od toga da, kako je to rekla Pusić, “kopni u vlastitom gnjevu”. Čini se da pomaka nema, dapače, haaška presuda hrvatskoj šestorici na čelu s Jadrankom Prlićem dala je novi vjetar u krila Bošnjacima, posebno onima koji zloupotrebljavaju povijest za prikupljanje bodova u sadašnjosti, pa tako bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović želi zauvijek zaustaviti bilo kakvo spominjanje trećeg entiteta. Tome je kriv i Haaški sud ne posve jasnom formulacijom presude Prliću i ostalima prema kojoj se može shvatiti i da je sam plan za osnivanje hrvatskog entiteta krimen, no zapravo je sud ipak rekao da je krimen u zločinima koji su počinjeni kako bi se taj politički cilj ostvario. Ipak, dovoljno za zloupotrebu. Kako god bilo, Vesna Pusić ocjenjivala je da je “sudbina Hrvata u BiH mogla biti sasvim drugačija da nije bilo nesretne politike Franje Tuđmana”. – Bilo što što je na tragu onoga što predstavljaju Mate Boban i takvi ljudi je katastrofa – rekla je Pusić. No, ta je politika davno okončana, još prije 13-ak godina, a preuzimajući vlast 2000. godine, Stipe Mesić i Ivica Račan poslali su sasvim drukčije poruke. Ipak, negdje u to doba počinje preokret u BiH koji zajednički entitet Bošnjaka i Hrvata pretvara u dominantno bošnjački, pa prozivanje Hrvata zbog davnih politika služi zapravo za osiguranje bošnjačke dominacije. Uostalom, i Bošnjaci su počinili zločine nad Hrvatima u istom tom ratu. Kako god bilo, bivši predsjednik Mesić protivi se osnivanju trećeg entiteta, uvjeren je da entitetska država nije održiva jer je svaki entitet država u državi. – Kad bi Hrvati dobili svoju jedinicu, bili bi getoizirani, jer u tom entitetu ne bi bilo Bosanske Posavine, ne bi bilo Sarajeva, ne bi bilo Tuzle ni Lašvanske doline – rekao je Mesić, reagirajući na prijedlog Vesne Pusić, te predložio ukidanje i sadašnjih dvaju entiteta, koji su, kaže Mesić, onesposobili BiH da funkcionira kao država. Fokus se tako opet okreće tamo gdje je sve i započelo, prema Srbima i Republici Srpskoj, prema teritoriju zauzetom ratom i priznatom Daytonskim sporazumom. Je li sazrelo vrijeme da se konačno iznova gradi BiH u kojoj bi svi narodi gledali u Sarajevo, umjesto u Zagreb, Beograd ili Istanbul? Mesić je svojevremeno savjetovao Hrvatima da počnu gledati u Sarajevo, u međuvremenu Hrvati su otjerani od bilo kakva utjecaja u zemlji, Srbi gledaju u Beograd, što naročito potiče Dodik koji i sam posluje i u Srbiji, Bošnjaci se često druže s turskim premijerom Erdoğanom, a sad Izetbegović čak govori o milijardu i pol muslimana u svijetu na koje će se Bošnjaci moći uvijek osloniti. Ako je strah od muslimanske države u Europi bio glavni razlog što se Hrvati ne mogu odvojiti od Bošnjaka, onda je taj cilj posve promašen, jer unatoč Hrvatima u svom entitetu, bošnjački vođe gledaju na istok. A i ispod građanskog laka SDP-a Zlatka Lagumdžije krije se, uz pomoć službenog Zagreba, otkrili su to konačno i na zapadu, zapravo nacionalistička i šovinistička politika koja građansku orijentaciju koristi za bošnjačku dominaciju. U Zagrebu se posljednjih nekoliko godina zapravo koriste prednosti diplomacije kako bi se bez puno vike i busanja u hrvatska prsa postigli ciljevi i osigurala jednakopravnost Hrvata, a time možda i funkcioniranje cijele države koja svako malo posrće jer su nerješiva i obična pitanja, poput matičnog broja. U prvom redu valja pripremiti iduće izbore, koji se trebaju održati iduće godine, i to tako da budu u skladu s odlukom Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci, odnosno da pravo da budu birani imaju svi, a ne samo pripadnici triju konstitutivnih naroda. Tako više neće moći biti propisano koje nacionalnosti moraju biti kandidati, a predstavljenost naroda bit će osigurana krojem izbornih jedinica. Na pitanje kako to da se u javnosti tako malo govori o BiH, u vrhu države u Zagrebu može se čuti da je tako puno efikasnije, jer su Hrvati bili stigmatizirani kao narod koji se želi odcijepiti i pripojiti Hrvatskoj. Zato je možda zaista i inzistiranje na 3. entitetu kontraproduktivno, no ako se BiH reorganizira, možda će i 3. entitet postati nepotreban. Neki promatrači prigovaraju jer RH zapravo kao potpisnica Daytonskog sporazuma ima pravo izraziti svoj stav u pogledu svakog koraka u implementaciji tog sporazuma, ali to uglavnom ne čini, pa ni kad su se ovlasti visokog predstavnika pretvorile gotovo u kraljevske, kako je te ovlasti okarakterizirao Pehar u “Političkim analizama”, časopisu Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Davor Stier iz HDZ-a kaže kako se Hrvatska mora snažno zauzeti da se riješi pitanje konstitutivnosti hrvatskog naroda u BiH ne samo na papiru nego i u praksi. Stier očekuje da će se to i dogoditi nakon ulaska RH u EU 1. srpnja, da će Hrvatska iskoristiti tu svoju novu ulogu da oblikuje pravedniji položaj za Hrvate. – Federacija je, naime, de facto bošnjački entitet – ocjenjuje Stier pa spominje mogućnost da se u BiH stvari urede po uzoru na Belgiju, koja ima federalno uređenje, ali sva prava naroda, Flamanaca i Valonaca, nisu vezana za teritorij, primjerice u općinama oko Bruxellesa, ali ipak je osigurana ravnopravnost.
Primjer Belgije spominje se i u državnom vrhu, pa se čini da je to model prema kojem bi se išlo. Zvuči ohrabrujuće, ali neko vrijeme nedavno je bio upitan i opstanak Belgije.
>> Kako Hrvatska i Srbija doživljavaju Bosnu i Hercegovinu?
