Goran Ivanišević (44) i Andre Agassi (46), nekad žestoki teniski rivali, danas su dobri prijatelji. Da je tome tako, dokaz je Amerikančev dolazak na ekshibicijski meč u Umag u povodu (pre)imenovanja ovdašnjeg teniskog stadiona i početka 27. izdanja umaškog ATP turnira.
– Ja sam njemu napravio uslugu prije sedam godina. Nazvao me večer prije i pozvao na ekshibiciju u Njemačku. Rekao mi je da mi to neće zaboraviti i, premda ima ozbiljnih problema s leđima, odazvao se mom pozivu i došao iz svog Las Vegasa – kazao je Ivanišević.
Andre je bio rival i prijatelj
A njemu Agassijev dolazak puno znači jer na dan kada se našem najvećem i najljepšem teniskom stadionu dodjeljuje njegovo ime Goran je nasuprot sebe htio imati istinsku veličinu.
– Ovo je veliki dan za mene i ne znam jesam li ja to zaslužio ili ne. Očito me ljudi pamte i po dobru, a ne samo po tome koliko sam ih ljutio. Nekad su se ljudi nervirali zbog mene, a sada će se nervirati na meni, na stadionu koji nosi moje ime. Opet će Ivanišević biti kriv, govorit će: “Ispao je na Ivaniševiću.” Zbog svega toga mi je drago što su tu Ferrero i Agassi, a posebno Agassi jer on je čovjek koji je obilježio moju karijeru.
Njih dvojica igrala su međusobno sedam puta, a Agassi ima jednu pobjedu više (4-3). Najdraža mu je ona iz wimbledonskog finala 1992. kojeg se Goran nerado sjeća:
– Na taj finale nemam nijedno dobro sjećanje. Imao sam svoje prilike, ali ih nisam iskoristio.
I Agassi je odvrtio film unazad, ali s puno sretnijim sjećanjima.
– Uvijek je prva pobjeda na nekom Grand Slamu ta koju najbolje pamtite. Ja sam prije toga tri puta gubio finala, a svaki sam put bio favorit. Uoči tog meča Goran je bio favorit pa sam ja bio opušteniji nego obično. Veći dio meča proveo sam nemoćno gledajući Goranove prve servise, no ostao sam pozitivan i iskoristio malu priliku. Za neke bi to bio neizmjerni užitak, a za mene je to bio osjećaj olakšanja. Konačno sam uspio. Sjećam se da je Goran došao na moju stranu mreže i da je, u tom svom jadu, bio i sretan zbog mene. Nikad to neću zaboraviti, to je bio znak da je dobar čovjek.
I Goran i Andre bili su igrači jakih osobnosti.
– Goran je na teren donosio tri osobnosti. Igrao je s puno emocija, a one na terenu ne pomažu, njih morate ostaviti u svlačionici. Današnji igrači puno manje iskazuju osobnosti nego u ono doba jer je tenis puno više biznis nego nekada.
Nedostaje mi svađa sa sucima
– Da se mogu vratiti u to vrijeme, ja bih barem jednu od te tri osobe pokušao ostaviti kod kuće – ističe Goran i dodaje:
– U naše vrijeme puno više smo razgovarali sa sucima, a danas imate “oko sokolovo” pa digneš prst i više se ni sa sucem ne možeš svađati. Premda je “oko sokolovo” sjajna stvar, nedostaje mi to. Osim toga, u naše vrijeme nije bilo interneta, a sada si za dvije minute na YouTubeu. Ako nekog i krivo pogledaš, već si pod reflektorima.
S obzirom na to da je u svojoj biografiji kazao da mrzi tenis, Agassi se na tu temu najprije našalio:
– Sve što je u toj knjizi izmišljotina je. Ha-ha...
Potom se uozbiljio i pojasnio:
– Mrzio sam i volio tenis istodobno. Tenis je bio moj jedini izbor u životu, nisam imao drugog, pa sam često bio motiviran strahom od neuspjeha, a u tom strahu uspijevao sam i pobjeđivati. Ipak, unatoč svemu nije mi bilo lako prestati s nečim što sam radio trećinu života i zakoračiti nepripremljen u druge dvije trećine života.
Kad smo ga pitali koliko igra sa suprugom Steffi Graf, Andre se opet našalio:
– Pitate, dakako, za tenis? Ona je u sjajnoj formi, ali ne zbog tenisa, a on je naš život, koji nismo htjeli donositi kući. No ona me nekad znala zagrijati prije treninga. Otkako smo okončali karijere, tenis kod kuće ne igramo. Moje je tijelo sada kao ček koji ne možeš unovčiti.
Čestitke Agasiju. Imati takovog prijatelja, je životno bogastvo. Nisam pristalica ovakovih događaja, jer nam je Domovina u rasulu, ali Gorane, po ovome se vidi da te cijene. Dečki ŽIVILI, ,dok Vam je vrijeme u ovom usranom životu. Bog i Hrvati!!!!!!!!!!!!!!!