Novogodišnjim koncertom na zagrebačkom Jelačićevu trgu Prljavo kazalište ponovno je potvrdilo status jednog od vodećih bendova na hrvatskoj estradi. Momci su, kao i uvijek, dali sve od sebe i moglo se očekivati da će se dan poslije Mladen Bodalec na intervjuu pojaviti umoran, ispijen od svirke. Međutim, opovrgnulo je to i osoblje hotela Sheraton koje mu se taj čas obratilo riječima: "Odlično izgledate nakon jučerašnje noći. Svježe!" potvrđujući time da ni oni nisu propustili novogodišnji happening na Trgu. Od četiri koncerta, koje su održali u Sarajevu, Čakovcu, Dubrovniku i Zagrebu, Mladen Bodalec jedva izdvaja Zagreb, koji je, smatra, po broju ljudi i atmosferi bio najdojmljiviji.
- I ostala tri bila su odlična. Bilo bi puno zgodnije da o koncertima pričaju ljudi koji su bili na njima, a ne ja, da ne ispadne po onoj kako svaki Cigo svoga konja hvali. U Čakovcu se, primjerice, stalno događa da publika otpjeva cijeli koncert prije nego što uopće počnemo. Posebno lijepe i ugodne uspomene vežu nas uz međimursku publiku i takve je koncerte najlakše održati.
Malo vremena za bor i obitelj
Kaže se da će cijela godina biti onakva kakva započne, kakvom je obilježe posljednji dani stare godine. Što o tome može reći Prljavo kazalište? Što kaže dan poslije novogodišnjeg ludila na Trgu?
- Da smo u predbožićno, božićno i novogodišnje doba odsvirali krasne koncerte kojima je jedina mana bila ta što su poremetili božićni ugođaj obiteljske idile. Putovali smo i izbivali iz kuće pa je za bor i obitelj bilo malo vremena. S druge strane, ti koncerti, s velikom produkcijom i još većim brojem ljudi... neponovljivi su.
Kakav je osjećaj izaći na pozornicu i vidjeti 10-15 tisuća ljudi ispred sebe? Ima li straha od takvih masa? Ponese li vas euforija?
- Davno sam naučio da se ne treba bojati publike. Puno ljudi s druge strane pozornice samo je dokaz da te ljudi vole, da cijene glazbu koju izvodimo. Imali smo sreću da su sve naše pjesme svih ovih godina poprilično lako dolazile do publike, što je i razlog naše dugovječnosti. Strah me samo praznih dvorana. Ne zato što bi naš ego bio povrijeđen ili zbog materijalnih razloga, već zato što bi to značilo da više nismo dobri. Nismo od onih koja publika treba ponijeti da bismo funkcionirali, već smatramo da je osnova naše svirke da s dobrim vibracijama i dobro raspoloženi dođemo na pozornicu. Naravno da se dogodi da nas ponese euforija, ali ne u smislu da mijenjamo repertoar. Ipak smo ograničeni pjesmama bez kojih je nezamisliv bilo koji naš koncert, njih 10-15, koje čine 70 posto repertoara, a ostalih 30 posto uglavnom je rezervirano za nov materijal. Jasno da volimo odsvirati ono što publika voli, ako je to, naravno, naše.
Nego čije bi trebalo biti?
- Ima svakakvih želja: od "Čiri-biri-bela", do "Nadaline".
Vraća se vrijeme klupskih svirki
Nedavno je Jasenko Houra na OTV-u izjavio kako su "Mojoj majci" i "Uzalud vam trud, svirači" pjesme koje su obilježile bend. Slažete li se s time ili možda smatrate da ima još pjesama koje će biti vječne i u repertoaru, i u srcima publike?
- "Mi plešemo", "Ne zovi, mama, doktora" drukčijeg su glazbenog ugođaja, potom "Marina", "Kiše jesenje", "Sve je lako kad si mlad"... Ima ih dosta, no vjerojatno je njegov dojam da su ove dvije najdojmljivije. Moj je izbor poludrukčiji.
Prije ova četiri koncerta malo vas je bilo u medijima, kao da se Kazalište povuklo. Što se događalo s bendom? Govorilo se čak i o njegovu raspadu.
- Ništa od toga. Ljeto je proteklo u velikoj promotivnoj turneji u sklopu koje smo održali megakoncerte u Zadru, Splitu Šibeniku, Puli, Sinju, Makarskoj... Potom smo imali nastupe u inozemstvu. Uz to, izdali smo četverostruki CD i knjigu o Prljavom kazalištu, što, morate priznati, nije svakodnevna pojava. Ponosimo se time, takvim životopisom benda, takvim opusom. Što se tiče pojavljivanja u medijima, to ne ovisi o nama. Sve neka ide na dušu onih koji su trebali izvještavati o tome.
Nova je godina odličan povod za rezime protekle godine. Kakvom, dakle, ocjenjujete pop-rock scenu 2001. godine?
- Drago mi je da se bude neki novi koncertni prostori poput Močvare, Tvornice. Bio sam na promociji Soma dolara u Gapu... i odlično je da ta scena živi. Takvi me klupski prostori podsjećaju na Lapidarij gdje je svojedobno počinjalo i Prljavo kazalište. Oni su kao odskočne daske na kojima se sve zavrti dok se ne dođe do masovnih koncerata. Nadam se da se to vrijeme vraća i da će novi bendovi moći doći na naše pozicije.
Odvjetnici me pitaju gdje je bolje
Koliko ste im spremni pomoći? Možete li uopće pomoći ili sve ovisi samo o njima samima?
- Nisam glazbeni menadžer. Ne mogu pokucati na vrata Đorđu Novkoviću ili Siniši Škarici i ponuditi im nečiju pjesmu. Uvijek možemo i hoćemo dati savjet: krv, znoj i rad i jednom će ti se otvoriti vrata. Vremena jesu gora nego kad smo počinjali, to više što svakakvi ukusi šaraju estradom. Naravno da je u takvu okruženju teško bendovima koji sviraju zahtjevniju glazbu. Uz ukus lakih nota teže prolazi ono vrjednije.
Kakva su očekivanja Prljavoga kazališta u 2002. godini?
- Rad u studiju. Pjesme za nov album gotove su i na proljeće bi se trebao pojaviti na tržištu bez spektakularnih žanrovskih promjena. Nakon toga - starim utabanim stazama.
Što sebi želite u 2002.: estradnu ili odvjetničku karijeru?
- Hmmm.
Što vam kažu suci kada dan nakon koncerta uđete u sudnicu ozbiljni, kao odvjetnički vježbenik?
- Ne zamaraju se time. Ovisno i o raspoloženju, neki me pitaju gdje je bolje.
I? Što im kažete?
- Ništa. Mislim kako je najbolje doma i sav sretan brojim dane do trenutka povećanja moje obitelji.
Koliko još?
- Četrdesetak.
Tanja PACEK
