Pariz i ja imamo posebnu vezu. Na sam spomen Pariza zatreperim. Na slike Pariza se rastopim. To je grad u koji se uvijek vraćam i za koji me vežu najljepše uspomene. Postoji meni jako drag citat iz filma 'Montevideo' koji kaže: Što radiš kad počinješ da se vežeš za neku osobu? – Treniram, pravim budalu od sebe. A ti? – Ja bježim u Pariz... Tako nekako bih opisala i svoj zadnji put u Pariz. Nisam baš bježala, ali trebao mi je odmak od loših događaja koji su se dogodili u zadnjih godinu dana i predah ili čak štoviše prekid nedefiniranog odnosa koji mi je uzimao previše energije.
Javila sam se frendu koji živi u Parizu i koji me već duže vrijeme poziva da ga posjetim. Bio je oduševljen mojom odlukom. Već idući dan kupila sam kartu i krenula planirati put. Volim tu svoju slobodu, volim spontanost, volim mogućnost da se u bilo koje doba dana ili noći mogu spakirati i otići gdje poželim, bez opravdavanja ikome, bez nepotrebnih pitanja, bez mukotrpnih kompromisa. Samo ideja i odvažnost. Čim sam izašla iz aviona, počela sam disati punim plućima. Znala sam da sam donijela dobru odluku. Lorenzo me dočekao pun entuzijazma s rasporedom za idućih 7 dana; Bazilika Sacré-Cœur, Montmartre, Fontana Saint-Michel, Dvorac Versailles, Fontainebleau, Latinska četvrt, Marais, Luksemburški vrtovi, Pompidou, Kanal Saint-Martin i naravno omiljena Champs-Elysées avenija.
Nisam mogla dočekati da se otuširam, presvučem i krenem u istraživanje Pariza. Prvi dan Lorenzo je zamislio kao obilazak Pariza motorom. Nisam se nimalo protivila jer obožavam motore tako da mi je vožnja motorom u Parizu zvučala kao predivan početak godišnjeg odmora. Nakon prekrasno provedenog dana, završili smo u parku na pikniku. Francuski sir i francusko vino i moja pariška avantura je službeno započela! Vidjevši toliko mnogo ljudi kako bezbrižno sjede na travi, piju vino i smiju se, oduševila me opuštenost i spontanost Parižana. Pomalo sam im i zavidjela. Uslijedilo je gledanje filma „Amélie“ kao uvod u našu sutrašnju avanturu – posjet kafiću iz filma u kojem je radila Amélie i obilazak Montmartre-a. Nakon filma, moja veza s Parizom i ljubav prema francuskom jeziku i francuskoj muzici još je više očvrsnula. Ali, dogodilo se još jedno iznenađenje; vino i film nisu samo potaknuli moje osjećaje, već i Lorenzove, ali ne prema Parizu već prema meni. Malo sam ostala šokirana jer se dugo poznajemo i nisam to očekivala, a i bila sam potpuno iskrena prije dolaska i napomenula da se radi isključivo o prijateljskoj posjeti. Nisam mu zamjerila, ali čini se da je njega moje odbijanje pogodilo, osobito nakon iduće večeri kad me upoznao sa svojim frendom iz Nebraske...
Sjedili smo u baru, zabavljali se i čekali njegove frendove. Prvo je stigla frendica Stefanija, slatka sitna cura iz Makedonije. Frend iz Nebraske je kasnio. Bila sam već pomalo umorna jer smo cijeli dan hodali i još smo pokisli vozeći bicikl do tog bara tako da mi se baš i nije više ostajalo, ali nisam htjela biti nepristojna s obzirom da je pozvao frendove zbog mene pa sam se natjerala da ostanem niti ne sanjajući da ću se posve razbuditi čim dođe zgodni Amerikanac. Primijetila sam ga čim je ušao u bar iako nisam znala da je to frend kojeg čekamo. Čim je sjeo za naš stol, uhvatila sam njegov pogled na sebi. Hipnotizirao me tamnim očima i kad se nasmiješio, potpuno me oborio s nogu. Prekrasan, iskren osmijeh kod muškarca ono je na što uvijek padam. Pomalo me iživcirala činjenica da iako me cijelo vrijeme pogledavao i smješkao mi se, razgovarao je uglavnom sa Stefanijom. Postavljao joj je pitanja, zezao ju, a mene pogledavao. Odlučila sam ne pokazati da mi to smeta i nastojati se zabaviti najbolje što mogu. Čim smo izašli iz bara i uputili se u drugi, našao se pored mene. Pomislila sam kako će ovo ipak biti večer za pamćenje. Nastavili smo sa koktelima u drugom baru, ali ovaj puta on pored mene, a Lorenzo pored Stefanije. Svidio mi se njegov način flertovanja. Postavljao je puno dvosmislenih pitanja i davao isto takve odgovore. Na svako pitanje odgovarao je kroz šalu tako da ni sama nisam bila sigurna kad je bio ozbiljan. Pokazivao mi je da mu se sviđam, ali radio je to jako odmjereno i mudro.
Nisam ga mogla lako pročitati i s time me osvojio. Shvatili smo da smo oboje strijelci stalno željni novih putovanja i avantura. Koliko mi se svidjela ta činjenica jer sam pomislila da mora da smo savršeno kompatibilni, ipak mi je glavom prošla misao: „Ajme, on je sigurno neuhvatljiv.“ Hoće li me ikad osvojiti drag i pristojan mamin sin? Vjerojatno neće jer previše volim izazove. Zaneseni jedno drugim, nismo niti primijetili da je Stefanija otišla, a Lorenzo ostao sam za šankom. Bilo mi ga je žao jer sam primijetila da mu smeta što sam toliko oduševljena njegovim frendom, a njega sam večer prije odbila, ali s druge strane znala sam da mu nisam davala krive signale i da sam bila iskrena s njim i prije dolaska u Pariz. Nadala sam se da će razumjeti. Moj zavodnik je predložio da party nastavimo kod njega u stanu. Ni manje ni više nego na aveniji Champs-Elysées! Ovakav poziv nisam mogla odbiti. Ispijanje koktela u fancy stanu na Champs-Elysées s pogledom na Eiffel-ov toranj nije nešto što se odbija. Večer se činila još savršenijom dok nisam shvatila da i Lorenzo ide s nama. Drag mi je, stalo mi je do njega, bila sam mu jako zahvalna što me pozvao da ga posjetim i odsjednem u njegovom stanu, ali u tom trenutku sam više od ičeg željela da shvati da je višak u ovoj kombinciji i da ode doma. Međutim, moj dragi frend je odlučio poći s nama i pridružiti nam se u romantičnom ispijanju koktela i uživanju u pogledu na Eiffel. Može li biti romantičnije od toga?! Može. Nas troje sjedimo na trosjedu u stanu, ja u sredini, svaki sa svojim koktelom i pjevamo „O Champs-Elysées“.
Osjećala sam se kao da sam zalutala u neku humorističnu seriju! Primijetila sam da i moj zavodnik ne može dočekati da Lorenzo shvati da je zabunom završio s nama pa me u jednom trenutku primio za ruku i čvrsto stisnuo. Znam da zvuči suludo jer dečka nisam poznavala duže od par sati, ali prošli su me trnci. Osjetila sam da priželjkuje isto što i ja – poljubac. Međutim to nije bilo lako izvesti s obzirom na Lorenzovo prisustvo. Znali smo da bismo trebali imati obzira prema zajedničkom frendu, ali kemija je bila jača od razuma. Kemija koja se dogodila još u baru čim smo se upoznali bila je toliko jaka da nas je posve obuzela. Ubrzo je Lorenzo primijetio da se nešto događa između nas dvoje te odlučio otići. Konačno. Rekao je da se ne ljuti, ostavio mi rezervne ključeve i otišao. Pretpostavila sam da me vjerojatno čeka neugodan razgovor za par sati. Ali, u tom trenutku sam se sjetila da mi ujutro, točnije za par sati, dolazi bivši dečko iz Rotterdama! Dogovorili smo se naći u Parizu i s obzirom da se nismo vidjeli 4 godine i s obzirom da je odlučio putovati 3,5 sata autom da me vidi, nisam ga mogla zeznuti. Koliko god sam mu se veselila i željela ga vidjeti, zamalo mu nisam poslala poruku s molbom da odgodimo susret. Ali, nisam. Odlučila sam barem njega ne razočarati kad Lorenza već jesam. Osjećala sam se loše zbog Lorenza iako za to nisam imala nikakvog razloga.
Kvragu i muškarci i njihova očekivanja! Po tisućiti puta sam se zapitala postoji li iskreno muško-žensko prijateljstvo?! Čim je zatvorio vrata na izlasku, sve ostalo je postalo nevažno. Postojali smo samo on i ja. Stotinu misli počelo mi se motati glavom; „Je li to u redu? Hoću li ga ikad više vidjeti? Kakav ću dojam ostaviti?“. Ali, čim me primio, odnio do prozora (s pogledom na Eiffel!), obgrlio rukama i rekao: „Nemoj se bojati, neće se dogoditi ništa što ne želiš“, neugodne misli su nestale. Prepustila sam se šarmantnom zavodniku i dozvolila si proživjeti jednu od najljepših noći u Parizu...Probudila me kiša. Pogledala sam kroz prozor i shvatila da je dan, a mi smo zaspali na trosjedu. On je čvrsto spavao. Zagrlila sam ga i prisjetila se njegovih riječi od prošle noći: „Nedavno prekinuo dugogodišnju vezu, selim u München prekosutra, novi posao, novi život...“ Pomislila sam kako je to vjerojatno previše promjena u njegovom životu trenutno i kako mu je ova večer poslužila samo kao oproštaj sa starim životom i Parizom. Pogledala sam na sat. 10 sati! A u 11 sati moram biti ispred Lorenzovog stana jer dolazi bivši dečko po mene. Ustala sam i krenula prema izlazu kad me upitao. „Zašto odlaziš? Ostani sa mnom, pripremat ćemo ručak zajedno.“ Nije postojalo ništa što bih radije poželjela u tom trenutku, ali znala sam da moram otići. Pozdravili smo se sa „Čujemo se.“ Hodajući prema metrou shvatila sam da me nije tražio broj. Niti e-mail. Niti prezime. Naravno, nećemo se čuti. To je bilo to. Jedna lijepa večer, ugodno druženje i ništa više. Nisam baš bila navikla na ovakve avanture i nisam se mogla natjerati razmišljati kao muškarac; lijepo sam se provela, večer je bila prekrasna i život ide dalje. Ne, ja sam sebe već vidjela u vlaku za München. Prokleta ženska očekivanja i emocije! Odjednom mi više nije bio uzbudljiv taj moj prvi 'walk of shame'. Došavši kod Lorenza, shvatim da mi nešto nedostaje. Nešto sam zaboravila. Naočale! Da sam barem zaboravila narukvicu, naušnice ili nešto što mi nije toliko potrebno, ali kako baš dioptrijske naočale! Iako je to bila idealna prilika da ga ponovno vidim, nisam bila presretna zbog toga jer sam bila uvjerena da će pomisliti kako je to tipičan ženski potez. Zamolila sam Lorenza da mu javi da ću pokupiti naočale poslije podne.
Odlazeći iz stana, Lorenzo mi kaže „Evo ti broj, javi mu se kad budeš u blizini.“ Ne, ne, nisam htjela broj. Htjela sam da on traži moj broj i javi mi se, a ne da ja dođem u napast i pošaljem mu poruku jer eto, meni je ta večer ipak nešto značila i jer sam već isplanirala vikend u Münchenu. Ali, kliknuli smo. Zaista smo kliknuli, osjećala sam to. Ili su to bila moja podsvjesna očekivanja? Bilo je lijepo vidjeti bivšeg dečka i prisjetiti se lijepih trenutaka iz naše veze. Upravo je u Parizu započela naša priča pa smo se smijali kako smo se vratili na mjesto zločina. Proživjeli smo zaista nezaboravne trenutke. Puno smo putovali i puno maštali. Bili smo dva različita svijeta s obzirom na religiju i kulturu iz koje dolazimo, ali nikad nam to nije smetalo. Realno smo sagledavali te razlike i odlučili uživati u svakom zajedničkom trenutku. Ali, presudila je udaljenost. Došli smo do točke kad nismo znali kako dalje. Prekinuli smo uz obećanje da ćemo ostali najbolji prijatelji i nikad ne prekinuti kontakt. Obećanje smo održali sve do danas. Zamolila sam ga da me odveze po naočale. Zaprepašteno me pogledao: „Avantura u Parizu?! Opet?! Pariz doista ima svojih čari, jel da?“. Mrko sam ga pogledala i rekla „Vozi“. Natjerao me da mu sve ispričam i pokušao uvjeriti da prestanem analizirati i uživam u činjenici da sam provela nezaboravnu noć u Parizu. I da naučim uživati u životu bez ikakvih očekivanja. E, to nisam sigurna da ću ikad naučiti. Pogotovo nakon što sam upalila Facebook i vidjela da mi je moj zavodnik poslao zahtjev za prijateljstvo.
Možda ipak putujem u München uskoro? Došla sam ispred njegovog stana i poslala mu poruku da sam ispred zgrade. Spustio se se i na trenutak smo stajali i gledali jedno u drugo. Oboje zbunjeni i bez riječi. Što mu uopće reći? „Bilo je lijepo, hvala ti“ ili „Vidjela sam zahtjev, prihvatit ću“ ili ono što sam najviše željela pitati „Hoćemo li se ponovno vidjeti?“. Ništa od toga nisam rekla. On je prvi prekinuo tišinu i pitao me koji mi je plan za danas. Nažalost nisam mu mogla reći kako sam posve slobodna u slučaju da me želi pozvati na ručak ili večeru. Ili bilo što drugo. Morala sam reći kako sam zauzeta s obzirom da mi je došao frend. Uzela sam naočale i u trenutku kad sam htjela krenuti primio me oko struka i poljubio. Opet leptirići i trnci. Nakon poljupca rekao je kako bi volio doći u Hrvatsku pod uvjetom da mu ja budem turistički vodič. Odšetala sam s blesavim osmijehom na licu. Cijeli dan bivši dečko me zezao kako sam smiješna s tim osmijehom i da hodam kao da lebdim. U trenutku kad sam pomislila kako sam sretna što smo uspjeli održati kontakt i ostvariti toliko iskreno prijateljstvo, rekao je nešto što me iznenadilo. „Znam da si sada zaokupljena svojom pariškom avanturom, ali moram ti reći da osjećam da s moje strane još uvijek postoji nešto. Iako se nismo vidjeli 4 godine, imam osjećaj da su se svi osjećaji vratili.“ Sve što sam uspjela izustiti od šoka, bilo je „Ali mi smo super frendovi.“ Prisjetila sam se koliko mi je bilo teško kad smo prekinuli i kako sam si obećala da si nikad više neću dopustiti vezu na daljinu. Volim ga kao prijatelja i iznimno cijenim, ali to je sve. S moje strane nema više ništa od toga. Pomalo me rastužila ta činjenica jer možda bi ovaj put uspjeli. Ali, nikad nisam bila sklona kalkuliranju u ljubavi. Ako nema kemije i osjećaja da je to nešto posebno, jednostavno ne mogu. Na svu sreću, jednako razmišljamo i nisam mu trebala puno objašnjavati. Samo je rekao „Zašto si ga morala baš sinoć upoznati?!“
Došla je i večer. Pozdravila sam se s bivšim dečkom i krenula prema Irish pubu u kojem me čekao Lorenzo s društvom. Sjedila sam tako u vlaku i razmišljala kako mi se sakupilo jako puno emocija u tih par dana. Bila sam pomalo tužna jer sam nenamjerno razočarala dvije meni drage osobe, a s druge strane sam i ja bila malo razočarana jer gospodin nije ništa konkretno predložio. Nakon što sam to jutro prihvatila njegov zahtjev na facebooku, poslao je poruku kako je tužan što odlazi iz Pariza, kako je u gužvi s pakiranjem, ali da bi me unatoč tome volio vidjeti. Odgovorila sam da bi i ja njega voljela vidjeti iako sam imala osjećaj da se to neće dogoditi.U pubu je svirao neki super band i to me odmah oraspoložilo. Bilo nas je petero i odlično smo se zabavljali kad mi je stigla poruka na mobitel. Javio se! Bilo je već 22.30. i bila sam izgubila svaku nadu da će se javiti. Napisao je kako je gotov s pakiranjem i da ako sam negdje vani da bi volio popiti piće sa mnom. Da sam bila i u krevetu to me ne bi spriječilo da se spremim brzinom munje i izađem na piće s njim. Rekla sam mu gdje sam i došao je za par minuta. Čim su nam se pogledi sreli, opet sve isto; gledamo se i ne znamo što reći. Ne skidamo oči jedno s drugog i samo se smješkamo. Sjeo je pored mene i rekao da je ostavljanje naočala bio pravi potez. „Ali, zaista sam ih zaboravila!“ Sumnjam da će mi to ikad povjerovati. Nakon nekog vremena pitao me da li bi htjela prošetati uz Seinu. Ovaj puta se nismo previše obazirali na društvo. Ustali smo i otišli. Moja ruka u njegovoj, Seina, Eiffel, blesavi osmijeh na licu... U tom trenutku sam se sjetila riječi bivšeg dečka: 'Uživaj u trenutku bez očekivanja“. I zaista sam uživala. Odjednom me privukao k sebi i konačno pitao ono što sam priželjkivala cijelo vrijeme. „Koliko ono ima od Münchena do Zagreba?“
Ma par sati, prava sitnica.
