Tužilaštvo za ratne zločine Srbije učinilo je korak prema konačnu rješavanju slučaja Purda. Kako doznajemo iz Ministarstva pravosuđa, poslalo je u Hrvatsku zahtjev da se na okolnosti optužbi za ratni zločin u Vukovaru ispitaju Petar Janjić Tromblon i Dinko Maslov. Isti takav zahtjev poslan je i u BiH od čijih se pravosudnih vlasti traži da im omoguće saslušanje Tihomira Purde.
Tužilaštvu za ratne zločine u Beogradu još je prije dostavljena dokumentacija o saslušanju tridesetak svjedoka s kojima su razgovarali državni odvjetnici iz Osijeka. Saslušani svjedoci redom niječu da bi Tromblon, Maslov i Purda počinili ratni zločin tijekom uličnih borbi u Vukovaru. Ta svjedočanstva pobijaju iskaz što ga je Purda nakon zarobljeništva potpisao u srbijanskome logoru kao posljedicu zlostavljanja i mučenja.
No Tužiteljstvo za ratne zločine u Beogradu, u čijoj su nadležnosti poslije gašenja vojnih sudova slučaj Purda i ostali, traži da se osumnjičenici izjasne o krivnji. Taj potez daje mjesta optimizmu jer govori da srpska strana želi što prije riješiti slučaj te da nisu odlučili čekati Purdino izručenje iz BiH. Izjava je o krivnji, naime, uvjet za donošenje konačne odluke o nastavku kaznenog progona ili odbacivanju optužbi.
Izjašnjavanje o krivnji tehnički se može organizirati putem videoveze ili te izjave mogu uzeti hrvatski, odnosno tužitelji iz BiH iz usluge. U odnosu na Purdu ekstradicijski se postupak vodi zasebno.
EVO MALO ZA --BEOGRAD --PA NEK ISPITA ...... U zatvoreničkom logoru u Nišu tijekom rata u Hrvatskoj, JNA je držala između 700 i 1200 hrvatskih civila i vojnika, a ne 400, kao što je objavljeno u srbijanskim medijima, tvrdi Zadraninnin Milan Palada (56) koji je četiri godine proveo robijajući u srbijanskim logorima. Najprije dvije godine u kaznionici u Nišu, a zatim dvije godine u Sremskoj Mitrovici, iz koje je krajem 1993., čak godinu dana nakon što je ta zloglasna kaznionica “službeno” prestala djelovati, uspio spektakularno pobjeći! Palada nam se obratio nakon što je Balkanska regionalna istraživačka mreža (BRIN) objavila da je nekadašnja JNA u Nišu držala zatočeno 400 hrvatskih civila i vojnika te da je najmanje jedna osoba pritom preminula. Špalir batina - Jedne noći sredinom studenoga 1991. u niški su zatvor počeli stizati autobusi sa zarobljenim Hrvatima iz istočne Slavonije i Vukovara. Bilo je deset do petnaest autobusa. Gledao sam ih s prozora, bilo je žena, djece, tek tu i tamo pokoji mlađi muškarac. Na izlazu iz autobusa dočekao ih je uobičajeni “špalir” psovki, udaraca i batina. Svaki dan su prolazili saslušanja i mučenja, prisjeća se Milan iako se, kaže, ne voli vraćati u taj “film”. - Nakon što su žene i djecu odvojili od muškaraca, jedan čuvar je stao pokraj vrste u kojoj su bile žene, okrenuo se prema zatvorenicima na prozorima i povikao: “Evo vam hrvatskog mesa da se ‘ispraznite’.” Ne znam koliko je zarobljenika likvidirano i gdje su ih vodili, ali se po zatvoru govorilo da su završavali na poligonu niških specijalaca, kazuje Milan. Ubrzo je iz Niša prebačen u kaznionicu u Sremskoj Mitrovici gdje je opet svjedočio dolasku zarobljenih Hrvata nakon pada Vukovara. I sam je prolazio užasne torture i mučenja, no to je, kaže, bilo ništa prema onome što su prolazile zarobljenice, a među njima vukovarska heroina Manda Marić i liječnica Vesna Bosanac. Silovane žene - Često smo puta slušali čuvare i zatvorenike Srbe koje bi čuvari noću puštali da upadaju u te sobe i siluju, iživljavaju se. Bilo je tužno gledati sve te žene, djevojke, neke možda još samo djevojčice, kako u dronjcima stoje na prozorima. Nikakvu odjeću nisu dobivale, govori Milan. Dok je mogao, dodaje, pomagao je doktorici Bosanac čija je soba bila u zgradi iznad njegove. Ona bi noću spuštala konop do njegova prozora, a on bi joj tako slao cigarete, žigice, komprese od gaze koje bi ukrao u ambulanti, lijekove, pa i hranu kad bi se došlo do nje. Ipak, najteže se sjeća razdoblja kada je bio raspoređen na poslove čišćenja prostorija u kojima su bili saslušavani hrvatski zarobljenici. Zašto su baš njega izabrali za taj posao, ni danas mu nije jasno. - Nakon saslušavanja, najprije sam s poda sobe morao oprati krv. Krvi je uvijek bilo. Ponekad bismo u lokvama krvi nalazili komade kostiju lubanje, dijelova mozga. Jednom sam usred sobe za saslušanje naišao na četvrtinu ljudske glave, s kosom, i gotovo cijeli mozak. Užas, zgrozio sam se. Jednog je dana tako bio poslan da čisti ambulantu. Zidovi ambulante bili su često obloženi smotuljcima od deka. Iako je naslućivao što bi moglo biti unutra, jednog je dana iskoristio trenutak dok je čuvar bio na hodniku i odmotao jednu deku. Iz nje je ispao ljudski leš. - Izbrojio sam ukupno 40 leševa, kazuje Milan Palada, kojemu hrvatske vlasti nisu nikad priznale status civilne žrtve Domovinskog rata.