Kratka životna priča male Nore Šitum, posebice njezin tužan kraj, mnoge je ljude dirnula i rasplakala. I oni koji je nisu osobno poznavali vijest o smrti te male, drage i hrabre djevojčice doživjeli su s velikom tugom i boli. A kako je tek bilo, još uvijek jest i zauvijek će biti Norinim najbližima? Nema to smisla ni pitati. Za ono tiho, suptilno i duboko ljudsko razumijevanje dovoljni su samo pogledi i šutnja.
A tim se intuitivnim znacima otac male Nore, Ivica, naučio sporazumijevati davno prije. I u nekim su mu prilikama bili jedini mogući izbor. Jer, trebalo je ostati nečujan, neprimjetan i živ. Tako je to u ratu. A Ivica Šitum i predobro zna vrijednost te nečujne komunikacije sa suborcima jer je gotovo cijeli Domovinski rat braniteljski proveo na raznim ratištima. Naime, i prije samog početka rata bio je pozvan u pričuvni sastav imotske policije da bi onda s desetak kolega otišao na dvotjednu obuku za posebne namjene u centar Krvavica kod Makarske.
– Nije tada bilo vremena za neku opsežnu i temeljitu obuku. Bila je to 1990., imao sam 25 godina, bio sam vlasnik butika s odjećom u Cisti Provo i u rat sam krenuo jer je trebalo braniti svoje. Nakon te obuke bio sam u odori hrvatskog policajca i obavljao sam uobičajene policijske poslove, a ljudi su tada na policiju pozitivno reagirali jer su naši policajci na odorama prvi put imali hrvatsko znakovlje – polako, smirenim glasom o početku svog ratnog puta govori nam Ivica Šitum koji se zajedno s još nekoliko svojih prijatelja dobrovoljno prijavio i za odlazak na teren kod Vrlike.
Probijanje iz obruča JNA
Kako tada kao policajac nije mogao sudjelovati u posebnim ratnim akcijama, a gledajući na televiziji što se događa u Vukovaru, nije mogao ostati miran pa se kao dragovoljac prijavio u Tomislavgrad gdje je raspoređen kod zapovjednika obrane grada, generala Željka Glasnovića. Uslijedile su borbe na Kupresu.
–Tri tenkovska korpusa JNA tada su udarila na Kupres i prema koncentraciji njihovih oklopnjaka bila je to do tada najveća akcija. A nas je krenulo oko 70. Borba je trajala desetak dana. Imali smo dosta gubitaka i vratilo nas se malo. Trebali smo se, naime, spojiti s Vukovarcima, no udar je bio jak. Razbili su nas i akcija je krenula drukčije nego što je bilo zamišljeno. General Glasnović i ja krenuli smo osvojiti jedan bunker, ali smo se našli usred unakrsne vatre. Pucali su u nas snajperima, i iz šume i iz jedne utvrđene kuće, tako da je general ranjen s dva metka, a ja... ništa. Uspio sam ga nekako dovući do naših položaja – povremeno gledajući u daljinu vraća se u ratne dane gospodin Šitum nastavljajući opisivati pogibeljnu situaciju jer njegovi malobrojni preživjeli suborci i on, zbog ispražnjenih motorola, nisu više imali vezu s Tomislavgradom. Bilo je ranjenih, među njima i zapovjednik, a trebalo se probiti iz obruča. Put Tomislavgrada krenuli su s dva traktora, u jednom su bili mrtvi suborci, u drugom ranjenici. No, u Gornjem Malovanu upali su među vojnike JNA. Kada su shvatili što se dogodilo, brzo su sa sebe potrgali hrvatske oznake.
– Jedno vojno vozilo JNA zaustavilo se pred nama i neki nas je čovjek pitao kuda ćemo. Jedan je suborac prema njegovim oznakama na uniformi shvatio da je to neki njihov pukovnik pa se brzo snašao, salutirao mu i uzvratio: "Druže pukovniče, mi smo krenuli prema Gornjem Malovanu", a ovaj je, misleći da smo njihovi, i videći traktorske prikolice prekrivene ceradom, pomislio da smo krenuli u pljačku pa je samo odrezao: "Ajde, tjeraj dalje!" Da su kojim slučajem tada otkrili cerade i vidjeli ranjenog Glasnovića, bilo bi svašta jer su mu brata na Kupresu zvjerski mučili. Kada smo se konačno tijekom noći uspjeli sastati sa svojima, u prvom trenutku nismo znali jesu li to zaista naši ili smo opet upali među neprijateljske vojnike. Tada smo se odlučili pokušati probiti prema Bugojnu, i to je probijanje trajalo cijelu noć.
Morali smo hodati jako tiho jer nismo znali gdje su neprijateljske snage. Mrtve smo morali prije zakopati, a ranjene smo nosili na ramenima koja su se sva izderala od improviziranih nosila. Pred jutro smo uspjeli doći do Bugojna i uspostaviti vezu s bosanskohercegovačkim snagama – vrlo detaljno niže ratne uspomene naš sugovornik koji se sjeća da su nakon tog mučnog proboja za odmor imali svega nekoliko sati, a onda su prebačeni do Rame odakle su kroz snijeg krenuli prema Vran planini gdje su noć proveli u jednom hrvatskom selu da bi se ujutro, izmučeni i umorni zaputili prema Tomislavgradu. I dok se on mučio s ratnim nedaćama i zimom koja je stegnula, njegovi najbliži bili su očajni.
Proglašen poginulim
– Moji su doma preko Crvenog križa dobili informaciju da je čovjek koji odgovara mom opisu – poginuo. Brat mi je tada skoro izgubio glavu tražeći me. Kada smo se konačno dokopali Tomislavgrada, javio sam se svojima i uslijedio je šok. Odmah su došli po mene. Zapravo, skoro je cijelo mjesto došlo jer su već svi bili uvjereni da nisam među živima.
Otac mi je tada rekao: “Sine, nemoj više nikuda ići jer, gdje god ti dođeš, sve padne” – s blagim, tek zamjetnim osmijehom opisuje Šitum dramatične trenutke između velike tuge i velike radosti. No, oca i ostale članove obitelji, koji su ga molili i nagovarali da više ne ide u rat, nije poslušalo. Kaže, i oni su znali da je malo tvrdoglav i da odustajati neće. I onda je njegova grupa pričuvnog sastava policije iz Imotskog priključena splitskoj specijalnoj policijskoj postrojbi BATT s kojom su išli u sve ratne operacije u kojima je postrojba sudjelovala.
– Bili smo na ratnim terenima po cijeloj Hrvatskoj, od crnogorske granice do Slavonije, no najviše na Velebitu. Bio sam u svim akcijama: Bljesku, Oluji, Južnom potezu... Bili su to sve zahtjevni tereni. Provesti tri zime na Velebitu nije nimalo lako. Hladnoća, smrzavanje, pa onda vrućine, a najgora od svega bila su ranjavanja i smrti suboraca. Ja sam pak ostao netaknut. Imao sam samo jednu ozljedu kralježnice pri padu, a bilo je situacija kada su ljudi oko mene padali kao kruške, a meni ništa. Uglavnom, u ratu, u uniformi proveo sam oko 500 dana, ali mi u njih nisu evidentirane ‘91. i ‘92., odnosno nekih 300 dana, i, da bih dokazao da sam i tada bio branitelj, trebao sam tužiti policiju, a to mi se nije dalo niti sam to htio – govori nam branitelj koji je kraj rata dočekao u akciji Oluja, u Gračacu, da bi onda još uslijedile akcije ”čišćenja” na Petrovoj Gori i Plitvicama.
Čim je sve završilo, tražio je da ode iz policije i vojske jer je, kako reče, u ratu dao sve što je mogao, a sad je htio nastaviti mirnim životom. Otvorio je kafić u Imotskom i godinama se bavio ugostiteljstvom. No, mučile su ga pogibije suboraca. Bilo je situacija kada je usred neke akcije morao ležati na mrtvim ljudima.
– Jedno vrijeme tražio sam i liječničku pomoć zbog nespavanja, ali sam i to prekinuo u trenutku kada mi je jedan od psihijatara rekao da svi mi ionako dolazimo k njima zbog mirovina. Onda sam mu uzvratio: “Mene ovdje više nećeš vidjeti!” I uspio sam se nekako sam vratiti u normalu – iskreno će, a na pitanje je li sada zadovoljan državom za koju se borio odgovara – da zadovoljan nije.
Mada mu je teško slušati o krizi, o sve većem broju nezaposlenih i siromašnih ljudi, nastoji nikoga ne kriviti za to. Smatra da svi, i oni mali obični ljudi i oni na vlasti, trebaju živjeti i raditi pošteno. Vjeruje da će jednog dana netko nešto napraviti da se počne živjeti bolje. Ipak, nije mu ugodno čuti da se netko ratom okoristio. Ratno mu je profiterstvo gadljivo.
– Poslije rata nisam otišao ni na jedan skup branitelja. Za mene je rat završio. Kako sam se jedno vrijeme bavio i proizvodnjom likera, znao sam na te skupove poslati neke svoje likere da se ljudi počaste, ali ja nisam odlazio. Nađem se samo s najbližim suborcima, a suborac iz Imotskog mi je najbolji prijatelj i to zato što ni on ne priča o ratu, i za njega je on završio, mada je u ratu ostao bez ruke – razborito kazuje gospodin Šitum. I premda o ratu i svemu proživljenome tijekom njega nije nimalo lako govoriti, tek tu moj sugovornik i ja prvi put zašutismo. Sve što je o tom vremenu imao za reći, rekao je, a ja sam sve zapisala. Preživio je. Nastavio je živjeti u miru. I onda je u miru ostao bez onog najvrednijeg. Bolno je o tome govoriti. I pitati.
– Teško je... Mislio sam da idem dan za danom, a svaki je dan sve teže. U životu nisam zaplakao valjda pet puta, a sada nema dana da ne plačem. Ovo nije prirodno. Ni rat nije prirodan, ali ovo... Očekuješ da ti dijete raste, krene u školu, zaljubi se, da ćeš uz njega imati onu životnu radost... Rat ima svoju težinu, no ovo sad jedna je druga dimenzija tugovanja. Ovo je bila najgora bitka...
Kada se ljudima dogode grozne stvari u životu, u njima proradi neki obrambeni mehanizam pa pokušavaju krivce naći u drugima. Ipak, mi cijelo ovo vrijeme krivce nismo tražili u drugima jer su upravo drugi ljudi bili ti koji su nam pokušali pomoći i Nori dati šansu. Ja i dalje vjerujem u ljude. Možda mi i jesmo mala država, možda je u nas 99 posto ljudi siromašno, možda nam je kreditni rejting “smeće”, no vjerujte mi, srce nam je kao nigdje na svijetu. I zato treba vjerovati u dobro – tiho, povremeno puštajući da šutnja dovrši rečenicu, očiju punih suza i s bolnim trzajima usana otkrivao je gospodin Šitum samo djelić onoga što se događa u njegovoj duši. Što ga je slomilo, a zna da se mora dalje. Nema ništa teže nego gledati drugog čovjeka kako pati.
– Odgajan sam u okruženju da se mora biti čestit, da se mora držati do riječi i da se mora biti čovjek. Ostatak mog života je određen. Mora se pomoći djeci oboljeloj od malignih bolesti i njihovim roditeljima. Sada imam misiju – smireno, uvjereno, odlučno i plemenito rekao je za kraj našeg razgovora Ivica Šitum. I ovim zadnjim riječima – sve je rečeno.
