Svako malo, čini se, sa Slovenijom iskrsne problem. Dok je sad u žarištu zanimanja Ljubljanska banka, dobro se podsjetiti kako se prije točno tri godine u Trakoščanu dogodila prekretnica u odnosima: tadašnji premijeri Borut Pahor i Jadranka Kosor započeli su razgovore o granici - što je pak rezultiralo skidanjem slovenske blokade te arbitražnim sporazumom.
Danas, Borut Pahor više nije premijer, ali je u utrci za predsjednika Slovenije. Kampanja mu je personalizirana i terenska: od toga da osam sati odradi u tvornici do neobaveznih, političko-glazbenih večeri. Tako smo u Vrhniku kraj Ljubljane razgovarali nakon jedne takve večeri, kad se u lokalnoj pizzeriji skupilo društvance koje je slušalo što im Pahor govori. Ivrsno atikulira, pravi je retoričar. Ozbiljan je kad treba, ali se i grleno smije. Stil mu je savršen. Detalji odnosa Pahor -Kosor držani su daleko od javnosti: dva su se državnika slikala, ali su bili vrlo škrti u izjavama. Što se događalo, kako ocjenjuje sadašnje odnose dviju država i zapravo kakav je životni stil čovjeka koji će možda postati predsjednik?
Maloprije ste, u obraćanju ljudima, rekli ste da je Slovenija s Hrvatskom riješila otvorena pitanja. Zar zaista?
Naši su problemi većinom naslijeđeni, no pronašli smo način kako riješiti onaj problem - granicu - koji bi se jako lako iz gospodarskog i političkog mogao pretvoriti u sigurnosni. I kako umjesto... Ne neprijateljstva, to je kriva riječ... Kako umjesto netrpeljivosti između naroda ponovno uspostaviti prijateljstvo i povjerenje. Za mene je to ogroman zalog za budućnost.
Politički i diplomatski odnosi između dvije države potpuno su se urušili nakon propasti drugog Rehnovog prijedloga 16. lipnja. Raspalo se i povjerenje naroda da ćemo pronaći rješenje. Mislim da su u lipnju i u Zagrebu i u Ljubljani shvatili da smo ostali sami. Sjećam se, odlazio sam iz Bruxellesa i u zračnoj luci sreo švedskog ministra vanjskih poslova Carla Bildta. Znamo se, odmaknuli smo se nekoliko metara u stranu. Pitao sam ga: “Carl, što sada? Što ćete učiniti?” Švedska je naime preuzimala predsjedavanje Unijom. A on je rekao: “Ništa. Pustit ćemo neko vrijeme. Nećemo ništa raditi, čekat ćemo pa ćemo vidjeti što je moguće napraviti”. Tog sam trena, tad, na aerodromu u Bruxellesu, prvi put shvatio da sve ovisi o Ljubljani i Zagrebu.
Kako je bilo surađivati sa Sanaderom? Koji su bili njegovi aduti?
Hrvatska ima pravo na svoje stavove o Sanaderu te ih neću komentirati. A sada na pitanje. Osobni odnosi, karakteri, odnosi između dva predsjednika vlade bili su jedna stvar. Drugo su bile objektivne okolnosti. Mi smo vjerovali da smo u pravu i da Hrvatska ne može preko nas. Sanader je vjerovao da postoji dovoljno razumijevanja u inozemstvu te da će ih uvjeriti da Slovenija “ugnjetava” Hrvatsku. Ni mi ni Sanader nismo bili potpuno u pravu.
Je li bilo pritisaka iz inozemstva da se spor riješi?
Naravno. I na Sloveniju i na Hrvatsku. Međunarodna zajednica se bojala nove opasnosti za zapadni Balkan. Na neki način su Slovenci imali pravo kad smo rekli da se granica ne smije prejudicirati, a na neki način je pravo imala Hrvatska kad je rekla da se ne mogu zahtijevati teritorijalne koncesije. Na kraju smo našli kompromisno rješenje koje se, smatram, pokazalo kao dobar model. I danas, kad više nisam premijer, često me strani državnici pitaju za savijet, kako su Slovenija i Hrvatska uspostavile međusobno povjerenje. To je bilo ključno. Pitaju, kako ste nakon 18 godina nepovjerevanja i odnosa koji su rapidno klizili prema lošijem, pronašli način kako si vjerovati.
Cijeli intervju s Borutom Pahorom pročitajte u nedjeljnom izdanju Večernjeg lista...
Slovenija ne može imati izlaz na otvoreno more jer njezino teritorijalno more ne dotiče otvoreno more,a ono se može proglasiti u daljini od 12 NM.Dakle samo koridorom preko Hrvatskog mora dogovorenim načelom pravičnosti kojeg je Davor Stier "zaboravio" napomenuti u emisiji Otvoreno.