Hrvatski branitelj i teški invalid Željko Njegovan (50) iz Slavonskog Broda već osam mjeseci živi na brodskom željezničkom kolodvoru, gdje se o njemu brinu tamošnji radnici i zaštitari. Zbog obiteljskih problema i čestih svađa, pa i fizičkog razračunavanja s ocem, morao je otići od kuće. Jedan mu je brat u zatvoru, jedan još uvijek živi s ocem, a sestra mu je udana i ima svoju obitelj pa kod nje nema mjesta. Kako nema novca da si sam plaća smještaj, utočište je pronašao na kolodvoru.
– U obiteljsku se kuću više ne mogu vratiti jer mi je otac neuračunljiv. On je prije dvadeset godina ubio moju majku i još jednog čovjeka, zbog čega je odslužio četrnaest godina zatvora – govori Željko.
Ukrali mu i novčanik
Od ozeblina koje je kao pripadnik 108. brodske brigade dobio na gospićkom ratištu, Željku su ostale posljedice – suženje krvnih žila. Lijekove za cirkulaciju morao je prestati piti jer je povraćao krv pa je dobio gangrenu zbog koje su mu u ožujku prošle godine amputirana oba stopala. Unatoč tome, prima mirovinu od samo 2200 kuna, za koju kaže da je vojna iako mu nije priznat status ratnog vojnog invalida. Od toga iznosa 700 kuna odlazi na kredit koji je podigao kako bi si uredio prostor za stanovanje unutar roditeljske kuće, u koju više ne smije dolaziti. Osim što je invalid, boluje i od teškog oblika PTSP-a te ima problema s kralježnicom.
– Zbog obolijevanja i stradavanja u vojsci otišao sam u vojnu mirovinu. Međutim u Zavodu za mirovinsko osiguranje odjednom su mi tu invalidsku mirovinu preveli u najnižu braniteljsku. Dijagnosticirali su mi samo 30-postotnu invalidnost, a umjesto da me pošalju u Zagreb na vojnu komisiju, što sam tražio, poslali su mi odbijenicu – ističe Željko i dodaje kako je zbog svega toga tužio HZMO.
Željko na kolodvoru spava u kolicima, ponekad digne noge na radijator. Zaštitari mu donesu cigaretu, sendvič ili komad pizze, a pomažu mu i pri odlasku na WC. Nedavno je, nakon nekoliko neprospavanih, noći iskoristio priliku da malo legne na klupu. Međutim kad je zaspao, netko mu je ukrao mobitel i novčanik s dokumentima i 3000 kuna, koliko je uštedio za stan. Policajac mu je jednom napisao prekršajnu prijavu jer je popio pivo na javnom mjestu.
– Teško mi je, ponižen sam. Djeca i kojekakvi huligani svašta mi dobacuju ovdje na kolodvoru, samo što ne počnu pljuvati po meni. Najsretniji bih bio da pronađem kakav smještaj, da mi noge malo prizdrave pa da mogu otići u Zagreb po proteze. Doktor mi je rekao da dizajneri danas prave takva ortopedska pomagala da ću čak moći hodati i da se ništa neće primijetiti – kroza suze govori Željko.
Ne prihvaća udomiteljstvo
U pokušaju da o svemu razgovaramo sa Željkovim ocem, dočekala su nas zaključana vrata njegove kuće u Požeškoj ulici. Susjedi kažu da su se njih dvojica često svađala i da ga je otac na kraju istjerao iz kuće. Navodno ni s drugim sinom, koji još uvijek živi s njim, nije u najboljim odnosima. Željkovu sestru Ružicu nismo uspjeli dobiti, ali njezina svekrva Lucija Zelenko kaže da ga oni ne mogu primiti jer ih je u kući već osmero, a i neprimjereno je, kaže, da invalidnog muškarca tušira, presvlači i na WC odvodi ženska osoba. Ravnateljica brodskog Centra za socijalnu skrb Sanja Turčinović kaže kako Željka u centru svi znaju. Socijalne su ga radnice često posjećivale na kolodvoru. Ponuđena su mu razna rješenja, poput smještaja u udomiteljskoj obitelji i Katoličkoj bolnici na Strmcu, ali on je sve odbio jer ne želi dati svoju mirovinu.
– Boravkom na kolodvoru Željko ugrožava svoje zdravlje i svoj život, ali to je njegov izbor. Nekoliko smo ga puta slali na udomiteljstvo, ali je uvijek svojevoljno odlazio. Pristaje jedino na smještaj u Domu umirovljenika koji je trenutačno prebukiran – kaže Turčinović.
pripadnici 108 brigade nisu bili na Gospičkom ratištu i tamo se nije mogao smrznuti ovo laže zimu 91/92 proveli smo na Novogradiškom ratištu