Tuđman ne bi izručio Gotovinu, a na Haag je pristao po nalogu CIA-e
Zvonko Bušić, najpoznatiji hrvatski emigrant, koji je u zatvoru u SAD-u odležao gotovo 32 godine zbog pogibije policajca i otmice aviona kojom je htio upozoriti svijet na položaj Hrvatske u Jugoslaviji, pristao je za Večernji list razgovarati o aktualnoj situaciji u Hrvatskoj.
Još malo i napunit će se tri godine otkako ste se vratili kući. Jeste li se adaptirali i smatrate li i vi nakon što ste vidjeli današnju Hrvatsku, kao nekad Maruna, da je bilo ljepše voljeti je – izvana?
Pa, prvu godinu i pol živio sam u oblacima, sad mislim da sam pohvatao konce. Tempo života je takav da se život u pedeset godina promijenio više nego prije u pet stotina godina. Da, slažem se s Marunom, Hrvatsku je bilo lakše voljeti izdaleka, kao i sve stvari u životu. Dostojevski je rekao da sreća nije u sreći nego u njezinu postizanju. Znate, dok za nečim čeznete, to je ljepše nego kad se ostvari. Kad to snovi nisu bili ljepši od realnosti? No, ja svakome preporučujem nešto drugo: kad god mu se ostvaruju snovi, neka nastavi sanjati nove i ostvarivati ih. Takav je život najljepši život!
Mediji i dalje kad govore o vama govore o teroristu, makar povijest bilježi i drukčiji tretman ljudi koji su na ovaj ili onaj način bili klasificirani kao teroristi, zar ne?
Da, recimo čak i dobitnici Nobelove nagrade za mir Mandela, izraelski premijer Begin ili Jaser Arafat. Izraelski premijer Begin 40-ih godina bio je na čelu terorističke skupine koja je terorizirala engleske vlasti i poznata je njegova umiješanost u eksploziju u hotelu King David u kojoj je ubijeno 83 ljudi! Opisao je to u knjizi “Revolt”. Nelson Mandela je, kad su ga optuživali da je terorist, rekao da je nasilje katkad nužno, da je on na tu svoju fazu ponosan. Mandela je ili organizirao ili bio umješan u 223 eksplozije u kojima je ubijeno mnogo nevinih ljudi, čak su nerijetko postavljali bombe po punim kafićima. Uostalom, i bivši njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer u mladosti je bio radikalan i propovijedao je i terorističke akcije. Godine 1976., prosvjedujući zbog smrti Ulrike Meinhof, Fischer je bacio Molotovljev koktel na njemačkog policajca koji je zamalo izgorio. Talijanka Silvia Baraldini, čiji je otac radio u talijanskom veleposlanstvu u Americi, odležala je 18 godina jer su neka njezina djela u terorističkoj organizaciji stajala života nekoliko policajaca, no zbog pritiska talijanske vlade puštena je ranije. Talijanska politička vrhuška dočekala ju je na uzletištu. Moja se akcija ne može usporediti s tim drugima jer nikada nisam zagovarao nasilje niti namjeravao ikome nauditi. Naša je akcija bila promidžbena, htjeli smo samo hrvatsko pitanje na dramatičan način iznijeti na svjetsku pozornicu, no dogodila se jedna nesreća i medijski je i danas u prvom planu samo ta nesreća. To ni medijski ni politički nije vrijedilo ni za Mandelu, ni za Arafata, ni za Begina, koji su priznali da su se bavili upravo terorizmom. Platio sam dostojanstveno svoj dug u cijelosti, više nego što je zakon u SAD-u predvidio, dok neki drugi, stvarni teroristi nijedan dan nisu proveli u zatvoru.
Svi smo krivi
Koliko ste točno bili u zatvoru? Pitam zato što mi se čini da ste osoba koja je u hrvatskoj povijesti bila najdulje u zatvoru?
Da, imam najveći zatvorenički staž u hrvatskoj povijesti. U zatvoru sam bio 54 dana manje od 32 godine.
Vaša supruga Julie?
Ona je bila u zatvoru 13 godina, a drugi suborci iz akcije po 12 godina.
O njima se malo govori i malo zna, gdje su danas?
Oni su svi dobili najprije po 30 godina zatvora. Franjo Pešut živi s obitelji u Benkovcu, Slobodan Vlašić ima obitelj s četvero djece, živi u Samoboru, Petar Matanić nema djece, živi u Zagrebu sa suprugom. Svatko se bavi svojim poslom, Franjo u Benkovcu ima svoje vinograde, Vlašić se bavi građevinarstvom, a Matanić je sportski tip. I dalje, dakako, održavamo kontakte, o njima se, nažalost, manje govori jer su pali u sjenu s obzirom na to da sam ja odležao najviše pa je medijski fokus na meni.
Što je za vas slučaj Gotovina: izdaja domaćih izdajnika, zavjera onih velikih sila koje nas ne vole ili jezivo postavljena obrana?
Kombinacija svega toga. Kad gledate Gotovinu, on prati sudbinu Williama Wallacea u filmu “Hrabro srce” koji diže Škote na pobunu protiv Engleske te osigurava velike pobjede, a onda ga škotsko plemstvo koje je potplatio engleski kralj više puta izdaje, a na kraju filma ga – razapnu! Gotovinu, doduše, nisu razapeli, ali su ga osudili na polagano umiranje, što nije puno blaža kazna. Kad pogledate kronologiju držanja naših vlasti u ovih deset godina prema njemu, ali i uopće prema Haagu, to je pogreška za pogreškom. Da je Tuđman živ, on ne bi izručio Gotovinu, premda je pristao na suradnju sa Sudom (uglavnom zbog toga što je CIA tada procijenila da su Srbi počinili 90% ratnih zločina, a rečeno mu je da je cilj Suda njih procesuirati). On bi tu podvukao crtu, da sam u prilici, to bih napravio i sam jer negdje se crta mora podvući. Kad je u pitanju država i budućnost države, ta se crta ne smije prijeći, a kad je dopušteno procesuiranje Oluje, a napose kad je stigla optužnica u kojoj je stajala mogućnost da se ovako završi, dakle da budemo suđeni kao država nastala na zločinu, to se moralo pod svaku cijenu zaustaviti. Niti jedna vlast od 2000. godine nije bila na visini i mi smo sada na rubu tragedije. Zato su ovi izbori sudbonosni.
Zvonko Bušić, najpoznatiji hrvatski emigrant, koji je u zatvoru u SAD-u odležao gotovo 32 godine zbog pogibije policajca i otmice aviona kojom je htio upozoriti svijet na položaj Hrvatske u Jugoslaviji, pristao je za Večernji list razgovarati o aktualnoj situaciji u Hrvatskoj.
Još malo i napunit će se tri godine otkako ste se vratili kući. Jeste li se adaptirali i smatrate li i vi nakon što ste vidjeli današnju Hrvatsku, kao nekad Maruna, da je bilo ljepše voljeti je – izvana?
Pa, prvu godinu i pol živio sam u oblacima, sad mislim da sam pohvatao konce. Tempo života je takav da se život u pedeset godina promijenio više nego prije u pet stotina godina. Da, slažem se s Marunom, Hrvatsku je bilo lakše voljeti izdaleka, kao i sve stvari u životu. Dostojevski je rekao da sreća nije u sreći nego u njezinu postizanju. Znate, dok za nečim čeznete, to je ljepše nego kad se ostvari. Kad to snovi nisu bili ljepši od realnosti? No, ja svakome preporučujem nešto drugo: kad god mu se ostvaruju snovi, neka nastavi sanjati nove i ostvarivati ih. Takav je život najljepši život!
Što je za vas slučaj Gotovina: izdaja domaćih izdajnika, zavjera onih velikih sila koje nas ne vole ili jezivo postavljena obrana?
Kombinacija svega toga. Kad gledate Gotovinu, on prati sudbinu Williama Wallacea u filmu “Hrabro srce” koji diže Škote na pobunu protiv Engleske te osigurava velike pobjede, a onda ga škotsko plemstvo koje je potplatio engleski kralj više puta izdaje, a na kraju filma ga – razapnu! Gotovinu, doduše, nisu razapeli, ali su ga osudili na polagano umiranje, što nije puno blaža kazna. Kad pogledate kronologiju držanja naših vlasti u ovih deset godina prema njemu, ali i uopće prema Haagu, to je pogreška za pogreškom.
Da je Tuđman živ, on ne bi izručio Gotovinu, premda je pristao na suradnju sa Sudom (uglavnom zbog toga što je CIA tada procijenila da su Srbi počinili 90% ratnih zločina, a rečeno mu je da je cilj Suda njih procesuirati). On bi tu podvukao crtu, da sam u prilici, to bih napravio i sam jer negdje se crta mora podvući. Kad je u pitanju država i budućnost države, ta se crta ne smije prijeći, a kad je dopušteno procesuiranje Oluje, a napose kad je stigla optužnica u kojoj je stajala mogućnost da se ovako završi, dakle da budemo suđeni kao država nastala na zločinu, to se moralo pod svaku cijenu zaustaviti. Niti jedna vlast od 2000. godine nije bila na visini i mi smo sada na rubu tragedije. Zato su ovi izbori sudbonosni.
Cijeli intervju pročitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista od četvrtka
U Americi terorista-ubica u Hrvatskoj heroj. A kad citamo njegove izjave , mozemo lako zakljuciti da nije glup. \"Da je Tudjman ziv, on ne bi izrucio Gotovinu Hagu\". To je savrseno ispravan zakljucak , jer i Tudjman , da je, da je ziv , provodio bi vrijeme u Hagu.