O kakvom je to trijumfu hrvatske volje i hrvatske države govorio predsjednik Vlade Zoran Milanović pokušavajući amortizirati otpor postavljanju ćiriličnih ploča na zgrade državnih institucija u Vukovaru? Zar se trijumfom može nazvati birokratsko postavljanje ploča u praskozorje, gotovo poskrivečki čime je država, koliko god premijer verbalizira ponos na taj čin, zapravo poslala poruku kako je riječ o beznačajnom događaju ili štoviše, zlonamjerni bi čak mogli zaključiti kako su tako postupili jer bi i sami bili najsretniji kad to nitko ne bi primijetio!? Ako je riječ o trijumfu, zašto onda postavljanje dvojezičnih ploča, tog pretpostavljenog simbola suživota, nije bilo adekvatno proslavljeno kao izvanredan kulturno-politički događaj na kojem bi političari imali priliku urbi et orbi poslati vrijednu mirotvornu poruku o veličini ratnog pobjednika, pa i time uistinu zasoliti velikosrpsku ranu. Tada bi premijer u svome govoru u Vukovaru uistinu s pokrićem mogao zaključiti: “Ćirilica je noćna mora svih protivnika hrvatske države!”, piše magazin Oluja.
Vukovar na srpskoj zastavi
Ovako njegova dosjetka ne da je ubrzo demantirana već je na najgori mogući način ismijana. Već na Marakani u nazočnosti našeg nogometnog i političkog vrha, našem su se premijeru beogradski susjedi cerekali naslađujući se što su ga “spustili na zemlju” ispisavši ćirilični Vukovar na srbijanskoj zastavi. Čak i da im je prigovoreno kako je to sramotno za srbijanski narod jer je riječ o nastavku agresije drugim sredstvima, mogli su to predstaviti i kao podršku za prava srpske manjine u Vukovaru ili štoviše kao, možda neprimjerenu, proslavu “trijumfa hrvatske države”.
Upravo zahvaljujući “trijumfu hrvatske volje i hrvatske države” izbornik srbijanske reprezentacije Siniša Mihajlović, fotografirajući se s dresom na kojem je Vukovar ispisan ćirilicom. javno se poigrao s osjećajima vukovarskih žrtava i velikosrba pod krinkom borbe za pravo na ravnopravnu uporabu ćiriličnog pisma u Vukovaru. Na žalost, “trijumfu volje i države” treba pripisati i probuđene najniže strasti koje su si na najprimitivniji način dale oduška diljem Hrvatske u obliku grafita s ustaškim znakovljem i zločinačkim porukama o Srbama i vrbama kojima se autori nastoje izjednačiti s onima koji pjevaju o salati i Hrvatima. Na najgroteskniji način “trijumf nad trijumfima” dogodio se u Vojniću gdje je prekinuta utakmica zbog, kako su naknadno čitači skrivenih poruka utvrdili, sadržajno apolitičnog transparenta, ali i to je bio sasvim dobar povod za uništavanje dvojezične ploče na zgradi općine Krnjak koja je tamo stajala pet godina.
U događajima koji su izazvani postavljanjem dvojezičnih ploča u Vukovaru, jedino se kao o pobjedi razuma i pravne države može govoriti s obzirom na činjenicu da je prekinuto čekićanje ćirilice. Nije to pismo krivo što su s njime i krvlju pisali, ili što su se i s tim pismom izražavale zločinačke i agresivne misli. Ne zaboravimo još uvijek su najgore misli ispisane na latinici i izrečene na nekim od još uvijek svjetskih jezika. Agresor je htio da se Vukovar zove isključivo Bykobap, dok je branitelje nosio inat da Vukovar to nikad neće biti. Bila je to simbolika koju su na štetu pisma zloupotrebljavali i napadači i branitelji, ali svi koji su branili Vukovar zapravo su s tom simbolikom govorili da Vukovar nikad neće biti srbijanski, već da će uvijek biti hrvatski grad. Kao što ga danas s ćirilicom prikazuju srbijanskim. Ćirilica u Vukovaru taj grad ne čini ništa manje hrvatskim, dok hrvatsku pobjedu u Vukovaru uistinu čini još većom. U tom smislu je i premijer Zoran Milanović govorio o “trijumfu hrvatske države”. Međutim, Vukovar je zbog preživljene patnje i svega zla koje ga je snašlo, mjesto izuzetne emocije, strašnih pitanja bez odgovora s kojima se bude i idu spavati majke, očevi, supružnici, djeca... Vukovar je i jedinstven europski grad koji je već 22 godine odbojan za božicu pravde. Na simboličnoj razini Vukovar od svoje tragedije nije dobio satisfakciju. Unatoč užasnim scenama razrušenog Vukovara kreatori i realizatori toga zločina nisu i neće odgovarati. Masovni su se zločini dogodili, ali broj osuda koje su dostigle zločince razmjerno je beznačajan. Vlasti se mijenjaju, ali ne i smisao života silovanih Vukovarki koje i dalje hodočaste Hrvatskom, a da im država barem simboličnom gestom ne umanji bol. Uvijek je politika nalazila druge prioritete. Vukovarom se zapravo ni desna ni lijeva politika nije bavila na sadržajno i dugoročno smislen način, već protokolarno, prigodničarski, humanitarno, bez plana i vizije. S pravom Milan Bandić neki dan na HTV-u kaže kako nije problem Vukovara ćirilica već što nisu stvoreni preduvjeti za bolji život: “Sramota je za sve aktualne Vlade što nisu Knin i Vukovar popeglali da izgledaju kao Jelačić plac”, rekao je Bandić konstatirajući da se u Vukovaru živi četiri, pet puta gore nego u Zagrebu, te tri puta gore od prosjeka Hrvatske.
Vukovar je velika mrlja Haaga, europske i hrvatske politike te je i stoga zadnje mjesto na kojem bi se pravna država trebala iživljavati. Ako žrtve nakon svih medijskih i političkih uvjeravanja, pri čemu je nevažno jesu li izmanipulirani, i dalje demonstriraju svoj osjećaj obespravljenosti, gotovo pa i neukusno je trijumfalno likovati nad takvim ostvarenjem pravne države.
Može se kad se hoće
S gledišta vukovarske žrtve kojoj se iz državnog salona u Zagrebu prisilno nameće ćirilica, unatoč zakonskom pokriću, to predstavlja trijumf državne bešćutnosti, netolerancije i kratkovidnosti. I za Vukovar treba vrijediti “neka bude pravde makar se i svijet srušio”, ali ne selektivno.
Kad se pravna država suočila s velikim brojem oružanih pobunjenika, rješenje je nađeno u amnestiji, jer se vodilo računa i o psihologiji ljudi koji su se našli u izvanrednim okolnostima, o suživotu, budućnosti... Kad je broj onih koji ne poštuju porezne propise, prešao okvire prihvatljivog, što je država učinila. Pojačala represiju? Ne. Izmislila je reprogram poreznih dugovanja, omogućujući plaćanje na rate i uz otpis kamata...Kad se ispostavilo da je broj građana u blokadi zbog ovrha dobio impresivne razmjere predsjednik države prof. dr. Ivo Josipović je sa svojim timom sastavio 20 mjera za spas građana u dužničkom ropstvu, a Ministarstvo pravosuđa priprema izmjene ovršnih zakona. Dakle, može se kad se hoće.
Kad je inzistiranje na ćirilici dovelo do destabilzacije međunacionalnih odnosa, što je učinjeno. Ništa. Odbija se moratorij i sve inicijative i iz perspektive Zagreba uživa se u trijumfu. Baš zbog toga jer je Vukovar bio grad nezapamćenog bezakonja, poštivanje zakona u tom gradu jest važno. Ako Ustavni zakon propisuje da je “najmanje trećina stanovnika” kriterij za ravnopravno uvođenje jezika i pisma manjine, onda se zakon mora poštivati. Iz lokalnih političkih razloga, dok nisu okončani izbori i konstituirano Gradsko vijeće Vukovara, SDP nije lani od prosinca, kad su objavljeni službeni rezultati popisa stanovništva, inzistirao na poštivanju zakona. Inzistirali su na poštivanju interesa SDP-a. Dakle, može se kad se hoće. Što sve vladajući ne izvode ne bi li spriječili referendum, unatoč i reakciji 11 ustavnopravnih stručnjaka izmišljali su rješenja, istraživali potpise, prebrojavali, smislili referendum o referendumu. Može se kad se hoće.
Ali, novo brojanje Vukovaraca, ili samo provjera radi utvrđivanja osnovanosti sumnje u rezultate službenog popisa stanovništva čija metodologija stimulira napuhavanje stanovnika, to vladajući ne žele. Iako bi se i na tomu moglo dovoditi u pitanje poštivanje zakona. Time želimo samo reći kako je moguć i drugačiji pristup, baš kad se želi, iako to nema smisla jer samo služi za nove manipulacije.
No, kad je riječ o poštivanju zakona, onda je opravdano pitati, a na to nitko od onih koji inzistiraju na Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina ne odgovara, je li Vlada poštovala članak 8.: “Odredbe ovoga Ustavnog zakona i odredbe posebnih zakona kojima se uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina moraju se tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima.”.
Politički patuljci
Jedini državnik koji je trijumfirao u Vukovaru bio je dr. Franjo Tuđman kad je “Vlakom mira” došao i održao govor ohrabrenja i za Hrvate i za Srbe. Taj nam govor danas otkriva kakvi su Zoran Milanović, kao i Tomislav Karamarko, po pitanju Vukovara politički patuljci.
>>ATJ Lučko - Nikad viđene ratne fotografije elitne postrojbe!
