– Amerikanci špijuniraju? A evo, sada ću vam reći, mene su Hrvati špijunirali dok sam bio američki veleposlanik u Zagrebu – govori nam Peter Galbraith. Prvi američki veleposlanik u Hrvatskoj, danas senator države Vermont, u tome ne vidi ništa pretjerano čudno. Takva su pravila igre, govori nam iz Kurdistana, gdje se trenutačno nalazi. Ukratko: svi sve špijuniraju, samo su Amerikanci toliko neorganizirani i glomazni da je većina toga izašlo na vidjelo. Jer više podataka ne znači odmah i korisnije podatke. Pa, dodaje, kako je moguće da NSA bude tako šlampava i tako važne podatke povjeri, preko kooperanata, nekom 25-godišnjaku bez fakulteta, pita se aludirajući na Edwarda Snowdena, zviždača koji je razdijelio dokumente o špijuniranjima.
– Kako sam znao da hrvatske službe slušaju što govorim? Kunem vam se, znao sam. Pa ponekad bih “podmetnuo” neku informaciju, a ona bi onda, drugim kanalima, ponovno došla k meni. A znao sam da sam je izgovorio samo taj jedan jedini put – govori nam. Ipak ne želi detaljnije govoriti o tome.
A euro i Lampedusa?
Tijekom cijelog mandata u Zagrebu, od 1993. do 1998., znao je da ga se sluša i tako je i živio i radio.
– Tadašnji pomoćnik američke državne tajnice Richard Holbrooke, čovjek zadužen za Europu, pa time i regiju, stoga je imao posebna, kodna imena za neke hrvatske dužnosnike. A što misli pizzaman (dostavljač pizze), pitao bi me. Da, mislio je na Gojka Šuška budući da je on u Kanadi radio sličan posao. Nisu to bila ne znam kako razrađena kodna imena. Tuđman? Mislim da za njega nije imao kodno ime – nastavlja.
Da, govori Galbraith, američki NSA prikuplja podatke i sluša razgovore, no koliko su zapravo svakodnevni razgovori zanimljivi. Koga zanima jesi li se posvađao sa suprugom, što si kupio... To je dosadno.
– Ponekad mi je bilo žao tih ljudi koji su morali slušati moje telefonske pozive u Ameriku. Zbog vremenske razlike, obavljao sam ih kasno navečer ili noću. A i većina nije bila pretjerano zanimljiva. Pa ja sam znao gotovo zaspati dok bih razgovarao, kako je tek bilo onima koji su slušali – smije se. Velika se buka digla oko prisluškivanja telefona Angele Merkel.
– A i Europljani špijuniraju. Europski čelnici su se digli na noge zbog Amerikanaca, ali bi oni i NSA zapravo Angeli Merkel trebali biti najmanja briga. Puno je zanimljivije to što je prisluškuju, recimo, Grci. Zašto se nije koristila kodiranim telefonom – nastavlja: – Ovako se europski čelnici zabavljaju telefonskim razgovorima, a ne, primjerice, eurom ili imigrantima na Lampedusi.
S druge strane, ističe, u Europi se digla tolika halabuka oko prisluškivanja zbog naslijeđa totalitarnih sustava. U nacizmu, kao i u komunizmu, mogao si izgubiti slobodu, ali i glavu, ako bi nekome rekao nešto sumnjivo. I ne samo ti, i tvoja obitelj, i taj drugi koji te nije prijavio. Da, točno, pitamo, ali je i američka javnost – kad već nisu političari i mediji – podivljala na pomisao da netko sluša pa i obične i nevažne razgovore, isto kao i države u Južnoj Americi.
Piši pismo s markom
– Nemojte krivo shvatiti. I te kako sam za zaštitu privatnosti i ne odobravam prisluškivanja ako Amerikanci takvo što rade, a ne kažem da rade – diplomatski ističe te dodaje: – Uostalom, kao senator sam predložio i progurao amandman o većoj zaštiti prava na privatnost. No realnost u svijetu, pogotovu politike, jest drukčija. I to je jednostavno tako.
– Vrlo povjerljive informacije nećeš izreći preko telefona ili poslati mailom. To nisu sigurni kanali komunikacije. Ili oči u oči ili sjedni i napiši pismo – kaže te dodaje ironično:
– Da, govorim o onom papirnatom reliktu na koji se nalijepi marka.
>>Peter Galbraith: Zbog Srebrenice smo dopustili Hrvatima Oluju
