Prošao sam pakao dužničkog ropstva. Financijski sam potpuno propao te sam u dva navrata pokušao suicid, povjerio nam se Mladen Majnarić iz Siska. Nakon što je uzeo otpremninu, otvorio je obrt, poljoprivrednu ljekarnu u Gvozdu te još jednu u Farkašiću.
– To je bio promašaj. Ne samo da nisam više imao novca za rad u tim ljekarnama nego nisam mogao otplaćivati ni obveze koje sam imao otprije. Otpremnina se odavno istopila. Da sam znao, proglasio bih bankrot već tada jer je povoljnije bankrotirati kao obrtnik nego kao fizička osoba – kaže Mladen. Više nije mogao otplaćivati dugove, nije imao za život pa je morao posuđivati novac. Pao je u depresiju.
– Osjećate osudu, sram. Prijatelja više nemate. Osjećao sam se bezvrijednim, suvišnim. Puknuo sam i završio u Popovači. Supruga me napustila, a ja sam se priključio udruzi Život u plusu iz Zagreba. Tek sam tada vidio kako i koliko sam griješio. U mirovini sam od 2005., iznos je 4700 kuna, reprogramirao sam kredit, otplaćujem 1600 kuna i još neke dugove. Ostane mi malo, ali mogu preživjeti – ističe Majnarić. Pritom napominje da bi svakako, da je mogao, izbjegao osobni bankrot.
Dužnik iz Poreča: Mene bi bankrot spasio
Suprotno misli Stanislav Alihodžić iz Poreča: – Za mene bi bio spas proglašenje osobnog bankrota. Ne znam tko mi više može pomoći jer sam sve izgubio – ističe taj 52-godišnji ratni invalid, kako sam kaže, žrtva pogrešnih investicija, preskupih kredita i pogrešnih ljubavi. Nekadašnji vlasnik desetak kuća u okolici Motovuna, danas nema ništa, ni svoju mirovinu od 9000 kuna ni struju ni telefonu ni TV.
– Prvi sam kredit od 175.000 kuna dignuo od Ministarstva branitelja za stambeno zbrinjavanje. No propao mi je posao s agroturizmom, novca nije bilo pa sam opet dizao kredite. Onda sam prodavao nekretnine, pa dizao hipotekarne kredite... U posljednje tri godine najviše sam financijski potonuo. Tako mi je i druga žena, s kojom sam živio, ostavila 27.000 eura duga, a kredite sam dizao i u prvome braku. No žena je otišla, a dugovi su ostali meni. Dva kredita će isteći za pet godina, a jedan tek 2027. godine, no od mirovine od 9000 kuna neće ništa ostati jer će sve pojesti kamate – kaže Alihodžić, koji je po struci inženjer teške mehanizacije.
Primjer iz SAD-a: Oduzet mi je stan i sva imovina, do ručnih satova... Tako moram živjeti deset godina!
Jedino vlasništvo koje sad posjedujem moj je goli život, a platiti ne moram samo disanje jer za sve drugo sam dužan bankama, rodbini, prijateljima i svojoj djeci, objašnjava svoj financijski osobni stečaj 50-godišnji Danielle Mongelli iz New Yorka, nekadašnji pripadnik američkog srednjeg sloja koji je bio uvjeren da je ostvario “američki san”.
– Nemam kreditne kartice, stan mi nitko ne želi iznajmiti jer sam kreditno nesposoban, automobil mogu kupiti isključivo u gotovini, koje nemam... Koristim se prijateljevim mobitelom, stanujem kod brata, no svaki dan očekujem da će kazati kako mi je “vrijeme isteklo i da se iselim“. Teško je tako živjeti, iščitavati u očima obitelji i prijatelja suosjećanje, žaljenje, ali i gađenje, no iz svoje kože ne mogu. Sve sam skrivio isključivo svojim krivim poslovnim potezima, nezrelošću, pa i bahatošću, vjerujući da mi nitko ne može stati na kraj. Čovjek sam gotovo bez identiteta i takvo će stanje potrajati još osam godina dok ne protekne zakonski vremenski rok za okončanje mog statusa “osobnog bankrota” – kaže Danielle Mongelli, koji je na prijedlog odvjetnika i obitelji povukao bolan potez proglašenja osobnog bankrota te mu slijedi borba za isplatu dugova i povratak kreditne sposobnosti.
Daniellea smo pronašli preko poznatog bankarskog službenika Chase banke smještene na 32. ulici i Trećoj aveniji na Manhattanu.
Danielle je, otkad je sa 18 godina došao u SAD iz Venezuele, učeći i naporno radeći, stekao mnogo, no od njegovih trgovina voćem i vinom nije ostalo ništa jer je upao u vrtlog alkoholizma i kocke pa su mu se raspala dva braka, a uslijedile su visoke alimentacije, banke su tražile povrat kredita, a onda su ga zgrabili i reketari...
– Odvjetnik je predložio osobni bankrot i pristao sam. Danas mislim da sam trebao pronaći snage u sebi i nastaviti raditi jer to što je slijedilo slično je egzekuciji. Oduzet mi je stan, sva moja osobna imovina, od automobila do ručnih satova. Ispitali su sve moje prijatelje i poslovne partnere, zatvorili račune, stavili me na crne liste pa mi ni jedna banka ne daje karticu. Bankrot je očajnički potez. Da sam bio svjestan što me čeka, razbudio bih se i pokušao se radom izvući. Uvjeren sam da bih za to trebao manje od deset godina, uz manje muke i sramote – daje nam savjet svojim primjerom Danielle Mongelli.
ističe taj 52-godišnji ratni invalid, kako sam kaže, žrtva pogrešnih investicija, preskupih kredita i pogrešnih ljubavi. Nekadašnji vlasnik desetak kuća u okolici Motovuna, danas nema ništa, ni svoju mirovinu od 9000 kuna ni struju ni telefonu ni TV.---ali nije imao ni mozga,dok drugi nemaju ni plaću toliku on se bahatio i sve \"sprčkao\"