Hrvatska će publika gotovo istodobno imati priliku pročitati prvu biografiju pape Franje (kardinala Jorgea Marija Bergoglia) vatikanista Andree Torniellija, koja na hrvatskom jeziku nekoliko dana nakon Uskrsa izlazi u nakladi Verbuma. Pritom su čitatelji Večernjeg lista privilegirani jer će već za Uskrs imati prigodu pročitati odlomke iz budućeg svjetskog bestselera.
Knjiga započinje, zapravo, izborom kardinala Bergoglia za novoga poglavara Katoličke crkve.
“U srijedu 27. veljače, oko osam sati ujutro, kraj pokretne trake za prtljagu na dijelu za međunarodne dolaske zrakoplovne luke Leonardo da Vinci rimskoga Fiumicina našla su se trojica kardinala izbornika. Prispjeli su u isti sat letovima iz Buenos Airesa, São Paula i Manile. To su Jorge Mario Bergoglio, Odilo Pedro Scherer i Luis Antonio Tagle. Prva dvojica nosila su svećenički kolar. Treći je bio u građanskomu odijelu i izgledao je kao mladić. Međusobno se poznaju i poštuju te su se pozdravili. Kada je sljedećega dana u Klementovoj dvorani otac Bergoglio susreo kardinala Taglea odjevena u reverendu, s crvenim pojasom i kapicom, u šali mu je rekao: ‘Znaš, jučer je u zrakoplovnoj luci bio neki mladić koji ti je vrlo sličan...’”, piše Tornielli.
“Budući je papa kao i uvijek odsjeo u Domus sacerdotalis Paulus VI, domu za svećenike u Ulici della Scrofa 70. Redoviti je gost toga doma za vrijeme onih rijetkih boravaka u Rimu. Naime, Bergoglio je kardinal koji nerado napušta svoju biskupiju. U Ulici della Scrofa svi ga poznaju: osoblje, svećenici koji tu stalno borave i koji zajedno s njim koncelebriraju jutarnju misu. Pretkonklava započinje općim kongregacijama, sastancima kardinala pozvanih da raspravljaju o budućnosti Crkve, o njezinim potrebama i teškim problemima. Bergoglio obično ustaje vrlo rano kako bi molio. I u danima prije konklave išao je pješice, bez kapice na glavi, od Rima do Vatikana”, piše u papinoj biografiji, koja nakon toga prelazi na argentinsku povijest papine obitelji.
“Budući papa pripovijeda kako je u pozadini preseljenja u Argentinu bilo ‘vrlo europsko i vrlo talijansko poimanje o očuvanju jedinstva obitelji’. Mario Bergoglio vjenčao se s Reginom Sivori, Argentinkom đenoveških i pijemontskih korijena, 12. prosinca 1935. Godinu dana poslije, 17. prosinca 1936. godine, rodio se prvi sin, Jorge Mario. Obitelj je živjela u četvrti Flores u Buenos Airesu, u omanjoj kući obloženoj bordo pločicama. ‘Mislim da su je moji roditelji kupili’, kazivala je Papina sestra, ‘jer je imala golemu kuhinju. A nakon što su je kupili, više nisu znali kamo bi smjestili svojih petero djece.’ Kada mi je bilo trinaest mjeseci”, prisjećao se budući papa, ‘mama je rodila drugoga brata, ukupno nas je petero. Djed i baka živjeli su vrlo blizu i, kako bi pomogla mojoj majci, baka je ujutro dolazila po mene i vodila me svojoj kući te me uvečer vraćala. Djed i baka među sobom su govorili pijemontski pa sam ga tako i ja naučio. Moju su braću silno voljeli, no ja sam imao povlasticu razumjeti jezik njihovih uspomena’”, piše Tornielli.
“Moj tata”, pripovijeda Bergoglio u knjizi-intervjuu, “nikada nije pokazao znak nostalgije, gledao je naprijed. Sa mnom, primjerice, nikada nije govorio pijemontski. Sjećam se kako sam jednom odgovarao na pismo jedne tatine profesorice koja mi je pisala u bogosloviju, i to sam učinio na svojemu vrlo nesigurnomu talijanskom. Pitao sam ga kako se piše neka riječ i primijetio njegovu nestrpljivost, odgovarao mi je brzo, kao da želi okončati razgovor i otići.”
Odsutnost nostalgije ipak ne znači zaborav vlastitih korijena. “Naš je otac govorio o Italiji: kako se živjelo i o njezinim odlikama. Odgajao nas je u ljubavi prema našoj pradomovini”, donosi Tornielli u knjizi u kojoj se Bergoglio sjeća trenutaka obiteljskoga zajedništva, pa i onih provedenih u kuhanju.
“Nakon što je rodila posljednje, peto dijete, mama je ostala paralizirana, premda se s vremenom oporavila. U tomu razdoblju, kada smo se vraćali iz škole, često smo je nalazili kako sjedi i guli krumpire, sa svim drugim već spremljenim namirnicama. Kazivala nam je kako ih trebamo miješati i kuhati jer o tome nismo imali pojma: ‘Sada ovo stavite u lonac, ono u tavu...’ Tako smo naučili kuhati. Svi više-manje znamo pripremati milanske odreske”, piše Tornielli, pišući kako je kao biskup Bergoglio imao manje vremena za kuhanje, ali “kada sam živio u Collegio Massimo, budući da nedjeljom nije bilo kuharice, za svoje studente kuhao sam ja.” Kako? “Eh, svojim jelom još nikoga nisam usmrtio...”
Kao mladić Jorge je igrao nogomet s vršnjacima iz susjedstva. Oduvijek je volio sport. Odrastajući, silno će zavoljeti i tango. Kao dvanaestogodišnjak gajio je simpatije prema jednoj djevojčici iz susjedstva. Zvala se Amalia. Danas još uvijek živi u istoj četvrti, okružena djecom i unucima. “Uvijek je bio sklon šali, ali uglađen”, pripovijeda ona. “Razdvojile su nas naše obitelji”, useljenici iz Pijemonta čvrstih načela, prema kojima su njih dvoje za ljubav još bili premladi. Simpatiju prema Jorgeu Amalia ne smatra nečim ozbiljnim:
“Ma ne! Ta bili smo djeca, bilo je to nešto sasvim nevino. Zajedno smo odrastali, a počela sam se s njim više družiti kada smo navršili dvanaest godina.” Pripovijedala je o vedru i spokojnu djetinjstvu:
“Najviše smo se igrali na pločniku ili u okolnim parkovima. Družili smo se čitavih popodneva.” Prema njezinu pričanju, već je u toj dobi budući papa zapazio zvanje. “Jednom mi je rekao: ‘Ako se ne udaš za mene, postat ću svećenik!’ Dakle, sigurno mu se već tada po glavi vrtjela ta ideja, no trebala je proteći još koja godina da se odluči.” Zapravo, u pogledu okolnosti koje su ga navele da prigrli svećenički život i stupi u Družbu Isusovu Jorge Bergoglio ispripovjedio je drukčiju zgodu.
Knjigu je moguće nabaviti u knjižarama Verbum i preko web knjižare www.verbum.hr, a više o njoj možete saznati i virtualno prelistati na linku: http://verbum.hr/knjige/jorge-mario-bergoglio-papa-franjo-5222/
