Za Emila Tedeschija može se reći da je ekstremno ambiciozan poduzetnik. U ovotjednom razgovoru otkrio nam je da je strateški plan Atlantic grupe, gdje je predsjednik uprave i većinski dioničar, u pet godina povećati prihode sa sadašnjih 5 na 7,5 milijardi kuna godišnje. Do sada je Tedeschi, unatoč mnogim crnih prognozama u teškim situacijama (pad tržišta kapitala u Hrvatskoj, visoka cijena duga nakon preuzimanja Droge Kolinske...), dokazao da je Atlantic grupa kompanija koja dioničarima ispunjava obećanja, stvara novu vrijednost te uspijeva u planu stabilnog, organskog rasta. Mnogi će reći da je rast prihoda od 2,5 milijardi kuna preambiciozan jer je cijela regija u padu ili stagnaciji. Tedeschi ne skriva da bi kod kuće i susjedstvu na, recimo tako, močvarnim tržištima, bio zadovoljan sa 2-3 posto rasta te da bujanje prihoda očekuje kladeći se na zapadna i velika tržišta poput Rusije ili Ukrajine. Na tim tržištima već dominiraju svojom hranom za djecu iz Bebi programa, šumećim vitaminom C, Donatom Mg i žele napraviti više s ostalim brendovima koji imaju snažan internacionalni potencijal, konkretno s Argetom, Cedevitom Go! i Multipowerom. Upravo ovaj brend neposredno je dobio vjetar u leđa najavom investicije od 120 milijuna kuna u novu vlastitu tvornicu u Novoj Gradiški.
Iako usmjeren na rast kompanije te u raskoraku između niza putovanja – SAD, Moskva, Stockholm, Milano, Kijev, Amsterdam... – Tedeschi i kao građanin i kao poslodavac ostaje angažirani i gorljivi pratitelj hrvatske političko-gospodarske i opće društvene scene. Situacija je dramatična. Hrvatska ulazi u proceduru prekomjernog deficita koju nameće Europska unija. Kad je u pitanju kontrola državnih rashoda, sve ključne rejting agencije preporučuju isto – rezanje. A Tedeschi jednostavno kaže da o tom pitanju već godinama govori isto: Nema dileme, rezanja je trebalo biti i morat će ga biti. Ipak vidi pozitivne pomake u borbi sa sivom ekonomijom te u dijelu upravljanja državnim kompanijama i privatizaciji.
– Siva ekonomija i neevidentiranje poslovnih prihoda predstavljaju kriminal. Prešutno se to predugo smatralo prihvatljivim, a riječ je o eklatantno kriminalnom ponašanju. Ne postoji nešto takvo kao što je "polulegalno" ponašanje. Ova je vlada prva koja se s tim uhvatila u koštac. Ja to podržavam. Netko možda smatra da će to smanjiti ukupnu potrošnju, ali u utakmici koja se zove poduzetništvo ili poslovno djelovanje apsolutno je neprihvatljivo da netko posluje po propisima, a netko lovi u mutnom. S pravom se postavlja pitanje odakle i nekim viđenim i manje eksponiranima ljudima materijalno bogatstvo za koje nemaju pokrića. Borba sa sivom ekonomijom nas svjetonazorski vodi, ako je izvedemo do kraja, u red zemalja u kojima je normalno da, kad susjed parkira skupi auto, drugi susjed, koji smatra da je to neobično za njegov socijalni status, nazove i pita što se događa. Kod nas se to smatra slabošću i prokazivanjem, ali ja mislim da je to normalno. Onaj tko se nema čega bojati, neće se bojati, a oni koji se bave mutnim poslovima razmislit će. Svaki poslovni čovjek, a i svaki građanin kojemu je stalo do fer utakmice mora to pozdraviti.
S druge strane, Vlada propušta napraviti znatne uštede na nekoliko polja.
Prva je racionalizacija na strani lokalne uprave. Jasno je da su način organizacije i veličina lokalne uprave neprimjereni za razinu jedne Hrvatske. Jedinice lokalne uprave nemaju dovoljne prihode kojima bi alimentirale osnovne troškove, pa se to kompenzira prodajom zemljišta kao jedinim izvorom prihoda, neracionalno se pristupa upravljanju prostorom, a prostor i ljudi su suštinski jedina dva resursa koje država ima na raspolaganju. Tu treba napraviti hitan i odlučan rez, što je politički osjetljivo jer je velik broj ljudi politički angažiran po teritorijalnim jedinicama. Svako ukidanje ili spajanje jedinica, proglašavanje novog jedinstvenog centra regije ili županija umjesto više starih, izazvat će velike diskusije i stvoriti ozbiljan politički problem, ali će ekonomske koristi biti velike. Ma koliko nekome bilo sporno hoće li središte neke regije biti, primjerice, u Zadru ili Splitu, bojim se da se pokazuje kako tu više nema alternative. Postojeća organizacija nije održiva. Ako uzmete Italiju kao zemlju s vrlo složenom regionalnom samoupravom, vidjet ćete da cijeli niz velikih i moćnih industrijskih gradova nisu sjedišta regija. Pa što onda? Verona ili Vicenza, koje su moćnije od bilo kojeg grada u Hrvatskoj, nisu regionalna sjedišta. Pa nikom ništa. Ništa se tragično nije dogodilo, zbog toga nije usporen njihov gospodarski razvoj. A kod nas konstantno imamo prijepore jesu li središta Varaždin ili Čakovec, Požega ili Slavonski Brod... Nisam taj koji bi trebao o tome odlučivati, ali doista postoji puno iracionalnosti.
:: Gdje su još problemi?
Ima dosta segmenata gdje nismo dovoljno efikasni, koje treba obnoviti i redizajnirati. Prije svega mislim na neučinkoviti zdravstveni sustav. Smatram da se u javnom sektoru treba upravljati na jednak način kao što se upravlja bilo kojim velikim poslovnim sustavom. Ne kažem da u privatnom sektoru nema prostora za unapređenje kvalitete i transparentnosti upravljanja, dapače. Ali ovdje govorim načelno. Na tu temu sam više puta vodio razgovore i najčešće nailazio na nerazumijevanje različitih aktera izvršne vlasti. Mislim da suštinska razlika ne postoji i da se javna uprava i država trebaju u osnovnim principima voditi kao što se vodi i upravlja kompanijama. Upravljanje je jedinstvena disciplina. Ako netko smatra da je upravljanje kompanijom isključivo utrka za profitom, u zabludi je. Pogotovo ne za kratkoročnim profitom. Najbolje kompanije na svijetu razmišljaju o dugoročnosti i održivosti poslovnog modela. Trebale bi, prema mojem svjetonazoru, biti vrlo socijalno osjetljive, često imaju široku bazu zaposlenika uvezanu u vlasničku strukturu, uspješnost kompanije povezuje se s nizom beneficija koje pridonose zadovoljstvu zaposlenika. Svaki odgovoran menadžer brine se za dugoročni razvoj i održivost, kao i interese dioničara, zaposlenika, kupaca i lokalne zajednice. Brine se naravno i o učinkovitosti, a o tome se valja brinuti i u javnom segmentu. Upravljanje je u svojoj suštini isto – fenomen leadershipa, delegiranje, uspoređivanje, prioriteti, fokus, rokovi za izvršenje zadataka, model nagrađivanja... Sve su to kategorije koje srećemo u svakoj sferi upravljanja. Nije bitno imate li pred sobom veliku kompaniju, nacionalnu kazališnu kuću, sportski kolektiv, nevladinu organizaciju, regiju ili vladu... Razlike postoje, ali ne bitne. Najčešće je razlika u tome što se javni novac tretira kao da nije ničiji, a to je novac svih građana i u upravljanju tim novcem u smislu odgovornosti ne smije biti razlike u odnosu na način na koji uspješni menadžeri i menadžerski timovi upravljaju novcem privatnih kompanija.
Prioritet Vlade mora biti pokretanje značajnog investicijskog ciklusa, čiji nositelj treba biti privatni sektor. Potencijali domaćih kompanija nisu dovoljni, ali nisu ni beznačajni. Izvršna vlast treba razgovarati sa svakim relevantnim poduzetnikom, napraviti maksimum kako bi poduzetnike ohrabrila za iskorak u nove investicije, stvoriti pravu investicijsku klimu i smanjiti administrativne prepreke, kao i parafiskalnu presiju na poduzetništvo i gospodarstvo u cjelini. Također je potrebno aktivirati sve raspoložive državne resurse, dio kroz privatizaciju, a dio kroz javno-privatna partnerstva, najam, koncesije i druge oblike kojima država neće izgubiti vlasništvo i kontrolu, jer je riječ o prirodnim i strateškim resursima. Apsolutni prioritet je i direktno privlačenje velikih stranih investitora, a potrebna je i promjena paradigme u gospodarskoj diplomaciji. Međutim, ukupan proces treba voditi koordinirano, s jasno zacrtanim strateškim ciljevima u kojima interesi lokalnih zajednica trebaju biti integrirani u nacionalni interes. Ako je interes države gradnja dvadeset novih nautičkih marina, deset turističkih kompleksa, nova željeznička pruga, nove industrijske zone, logistički centri i novi energetski kapaciteti, onda to zahtijeva harmonizirani pristup svih razina vlasti usmjeren k stvaranju optimalnih uvjeta za ulaganje, što će automatski značiti veću zaposlenost, ekonomski rast, a onda i uspješnije i zadovoljnije društvo. Svjestan sam da Vladi nije nimalo jednostavno, ali sam uvjeren da bi građani koji se, da nastavim prijašnju usporedbu, rijetko ponašaju kao dioničari iako je to na neki način njihovo pravo, na izborima podržali cijeli niz bolnih mjera kad bi im se prikazale na jasan način, ako bi se jasno postavili kriteriji i prioriteti i ako bi se moglo provjeriti i izmjeriti realizaciju ciljeva postavljenih pred cijelu zajednicu.
:: Treba li se kod nas premijer pri ovoj razini fiskalnog deficita obratiti naciji i reći da nema drugog izlaza nego rezati plaće i, recimo, povlaštene mirovine? Ili mislite da ima drugih izlaza?
Teško. Mislim da nećemo moći proći bez toga. Jedan je dio građana i poslovnih subjekata negativno reagirao na fiskalizaciju te na neke promjene poreznih propisa, jer im se diralo u određenu razinu primanja, odnosno komfora, pa tako i u slučaju širih rezova jedan dio građana sigurno neće biti sretan. O tome će se puno pisati, ali će se, vjerojatno, postavljati i pitanje zašto to nije napravljeno prije godinu ili dvije dana. Ne znam hoće li se naći netko tko će reći da negdje drugdje ima prostora za rezanje. I mene bi zanimalo gdje je taj prostor.
:: Nekako smo u posljednje vrijeme više pratili "lex Perković"...
Time se uopće ne bavim, maksimalno je neinteresantno u kontekstu unapređenja gospodarskog okruženja i standarda života u Hrvatskoj. Informiran sam, pratim medije, ali preskačem niz političkih tema jer nisu prioritetne za naše društvo. Ali primjećujem u zadnja dva mjeseca neke promjene u načinu upravljanja javnim kompanijama. Primjerice, u tome da Croatia Airlines ima potencijalne ulagače iz Kine, Indonezije ili Filipina, koji su spremni investirati u našeg nacionalnog zračnog prijevoznika, ili u tome da se nešto događa u restrukturiranju Hrvatskih željeznica vidim značajne potencijale. Pritom ne mislim samo ili primarno na to da negdje treba otpustiti neki broj ljudi, nego na promjenu načina upravljanja, na to da ljudi postanu odgovorni i da ih se iz te perspektive vrednuje u sustavu nadzora. U tome vidim određene pomake nabolje.
Nažalost, vremena je malo, ali krenuli su i određeni natječaji za privatizaciju. U jednom dijelu državnog portfelja konačno se nešto počelo događati. Država nužno mora napraviti neku vrstu investicijskog "road showa", pri čemu naš tim ne treba propagirati samo legislativu, nove zakone ili mogućnosti ulaganja. Oni moraju nuditi konkretne projekte s imovinom koju Vlada kontrolira, a kojoj je nužan novi kapital, novi poduzetničko-investicijski zamah.
:: Ipak se nekako čini da su se zadnja dva mjeseca više bavili "Perkovićevim zakonom" nego stvarima koje su trebali činiti, a o kojima govorite...
Čini mi se da je Vlada u onome segmentu kojim se bave ministar financija Linić te ministar infrastrukture, prometa i veza Hajdaš Dončić odradila dobre stvari koje pozitivno utječu na ekonomiju. Osobno nemam uvid u rad svih članova Vlade, niti su sve aktivnosti jednako vidljive u javnosti, ali ponavljam, vidim pozitivne pomake. Problematika "lex Perković" nije mi interesantna.
:: Nije li problem upravo u tome što je ta problematika svima postala zanimljiva?
Shvaćam da je riječ o političkom izazovu, problemu odnosa s Europskom unijom, Njemačkom kao najjačom europskom silom, ali tu ne vidim jedan od najvećih pet problema za našu zemlju.
Kad se pojavila tema "lex Perković", napisao sam da je to obična antitema.
Međutim, čini se da se sad zbog nje na Hrvatsku poprilično naljutila gospođa Merkel koja je osvojila dominantnu pobjedu na njemačkim izborima.
:: Sad ona to eksplicite spominje...
Ne znam koliko se njemačka kancelarka bavi specifičnim političkim situacijama, ali je sigurno mudro s Europskom unijom i Njemačkom imati harmonične odnose. Međutim, ne vidim da je realno da će zbog "lex Perković" biti usporene pojedine njemačke investicije u Hrvatskoj ili plasman hrvatskih proizvoda u Njemačkoj.
:: Kakva je vaša vizija srednjoročnog razvoja događaja, recimo u sljedećih pet godina, na hrvatskom tržištu? Vidite li bilo kakve perspektive rasta?
U sljedećih pet godina vidim rast za Atlantic grupu, kako u Hrvatskoj tako i cijeloj regiji, ali to, nažalost, ne znači da će rasti cijelo tržište.
Mi regiju jugoistočne Europe promatramo kao jedinstven prostor i u toj regiji vidim niz problema. Bosna i Hercegovina je, kao jedno od naših važnih tržišta, politički bremenita, ekonomski nema pozitivnih trendova, svjedočimo stagnaciji slovenskog gospodarstva, Mađarska stoji vrlo skromno, Grčka bitno lošije od nas, Italija ima značajnih problema... U regiji ne vidim šansu za procvat u sljedećih pet godina, ali to ne znači da uopće nema prostora i da se trebamo predati. Nemamo pravo na to. Ako vidimo i minimalni rast, moramo to uzeti kao činjenicu i razvijati se u okviru takvog okruženja. Nedavno sam na internoj konferenciji Atlantic grupe iskoristio jednu sportsku metaforu, rekao sam da živimo u "garbage timeu". Košarkaškim rječnikom, to je druga četvrtina, kada ulaze rezerve i najmlađi igrači. To je dekada u kojoj živimo. Svijet danas nema jasnu ideju održivog razvoja, postoji sva sila političkih i ekonomskih neuralgičnih točaka. Mi ne možemo mijenjati vrijeme i mjesto u kojem živimo, u danim okvirima moramo naći perspektivu. Ne možemo se vratiti deset godina unatrag, kada smo pratili drukčiju konjunkturu i značajni rast.
Može se reći da se tada napuhavao balon, ali bilo je ugodnije i lakše živjeti nego u 2013. godini ili nego što će biti 2015. S druge strane, jesu li ovo bolje godine za nas nego devedesete? Jesu. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog mira i većeg stupnja političke stabilnosti u regiji. Bi li se ekonomski gledano bilo bolje vratiti u osamdesete? Vjerojatno da, ali to nije izbor koji imamo. Ni u muzici, ni u filmu, ni u ekonomiji ne možemo se vratiti u prošlost. Možemo li promijeniti cijeli svijet? Ne možemo. Možemo li promijeniti prostor u kojem živimo i djelujemo? Možemo i trebamo.
:: Govorite o malom rastu na tržištu Hrvatske i regije. Kakvi su vaši planovi na velikim istočnim tržištima?
Istočna tržišta među ključnim su elementima internacionalizacije, koja je naš strateški fokus u idućem razdoblju. Danas u Rusiji i ZND-u ostvarujemo oko 40 milijuna eura prihoda, a cilj je ovaj iznos do 2017. povećati na 100 milijuna eura. Najvažniji proizvodi na ovom tržištu su Bebi – linija proizvoda za dojenčad s kojom, ovisno o zemlji, držimo jednu od tri vodeće pozicije, vitamin C u formi šumećih tableta s kojima smo lider u Rusiji, Multipower, Argeta, Cedevita Go! i svakako Donat Mg. Donat je zvijezda asortimana jednako u našoj regiji, na zapadu Europe kao i na istoku. Riječ je o proizvodu koji je sam svoj marketing, odnosno do te mjere je dobar za sve sociodemografske skupine s vrlo jasnim funkcionalnostima da je svaki marketing zaista samo dodana komunikacijska vrijednost. Osobito ga korisnim nalaze, primjerice, trudnice, starija populacija, čak sportaši, a poznat je po rješavanju problema zatvora, žgaravice i sl. Danas je za mnoge proizvode izazov prodaja, tržište... Za Donat Mg, međutim, jedini je izazov proizvesti dovoljno, a u tom segmentu surađujemo s prirodom, koliko ona dopušta, i lokalnom zajednicom u Rogaškoj.
Dat ću vam slikovit primjer utjecaja Donata. Nedavno je jedan od najutjecajnijih ruskih poslovnih ljudi, težak milijarde eura, i već niz godina zadovoljni korisnik Donata, odlučio, umjesto u St. Moritzu ili nekoj svjetski poznatoj destinaciji, napraviti privatnu kuću upravo u Rogaškoj, što je moguće bliže njegovu izvoru.
:: U situaciji kad je Atlanticu možda bilo najteže, na površini su vas držali rezultati u Njemačkoj i brend Multipower. Sad vezano uz tu liniju proizvoda pripremate i jednu investiciju u Hrvatskoj?
Potpisivanjem predugovora o kupnji zemljišta u Industrijskom parku Nova Gradiška započeli smo ulaganje u novu tvornicu za proizvodnju energetskih pločica. Riječ je o projektu ukupne vrijednosti 120 milijuna kuna koji će u prvoj godini proizvodnje otvoriti 50, a uz planirani rast poslovanja u konačnici 160 novih radnih mjesta. Nakon potrebnih priprema, početak gradnje tvornice planira se u travnju 2014. godine, a prvi proizvodi s novih linija na tržištu se očekuju u prvom kvartalu 2015. Naime, od 2005., od akvizicije njemačkog Haleka, Atlantic je vodeći europski proizvođač sportske prehrane s vlastitim pogonom u okolici Hamburga gdje se izrađuju proteinski praškasti proizvodi i komprimati, i u Rogaškoj gdje se pune gotovi napici. Energetske pločice dosad smo proizvodili ugovorno kod treće strane, a u skladu sa strateškim određenjem prema konsolidaciji vlastite proizvodnje, energetske pločice će se po završetku investicije proizvoditi vlastitim kapacitetima. Vidimo tu i značajan potencijal za sinergije s ostalim asortimanom prehrane unutar sustava. U Novoj Gradiški smo nakon snimanja više od 90 potencijalnih lokacija naišli na izvanredne uvjete i kooperativnost lokalne zajednice i jako smo zadovoljni suradnjom. Raduje nas i to što ovom investicijom pomažemo gospodarski zamah u ovom dijelu regije.
>>Otkrivamo: Ovo je lista 227 najvećih hrvatskih dioničara
