Ugovorom iz Amsterdama definiran je cilj djelovanja Europske unije na području pravosuđa i unutarnjih poslova. Kao cilj je određen izgradnja Unije kao prostora slobode, sigurnosti i pravde. Time je u terminologiju uvedena sintagma „prostor slobode, sigurnosti i pravde“ pod kojom se krije vrlo heterogen i kompleksan sadržaj. Iz samog uvoda Ugovora o Europskoj uniji moguće je dobiti općenitu sliku značenja sintagme „prostora slobode, sigurnosti i pravde“. Naime, države članice u preambuli ističu svoju odlučnost da olakšaju kretanja osoba uz jamčenje sigurnosti svojim narodima uspostavom prostora slobode, sigurnosti i pravde. Navedeno se daljnje razrađuje navođenjem da Europska unija svojim građanima nudi prostor slobode, sigurnosti i pravde bez unutarnjih granica, na kojem je osigurana sloboda kretanja osoba povezana s odgovarajućim mjerama u odnosu na kontrolu vanjskih granica, azil, migracije te prevenciju i suzbijanje kriminala.
Pod „prostorom“ se misli načelno na prostor cijele Europske unije, ali pri tome treba biti oprezan jer postoje razni izuzeci. Pojedine države članice uspjele su za sebe izboriti poseban status na području politike pravosuđa i unutarnjih poslova, tako da se sva pravila ne primjenjuju u jednakom opsegu na njih kao što je to na prostoru ostalih članica. Prvenstveno se radi o Velikoj Britaniji, Irskoj i Danskoj. No, da je definiranje „prostora“ složenije nego se na prvi pogled čini postaje vidljivo iz činjenice da se prostor Europske unije prostorno ne poklapa sa šengenskim prostorom. Djelomično je manji, a djelomično je veći. Dio država članica EU još uvijek nije u šengenskom sustavu, dok su neke države izvan EU ušle u šengenski sustav.
„Prostor sloboda“ koristi se kao generički pojam za sustav temeljnih prava i sloboda koje se jamče svima koji se nalaze na tom „prostoru slobode“. S jedne strane tu se misli na niz temeljnih prava poput prava na život, nepovredivost vlasništva, pravo na pravično suđenje, prava djeteta, pravo na sklapanje braka i zasnivanje obitelji te ravnopravnost spolova. Posebnu kategoriju prava predstavlja aktivno i pasivno biračko pravo koje se jamči kako u odnosu na izbore za Europski parlament, tako i u odnosu na lokalne izbore u državama članicama. U odnosu na slobode prvenstveno se misli na slobodu izražavanja, slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti, slobodu okupljanja i udruživanja, akademske slobode. Konačno, pod pojmom „slobode“ misli se i na niz zabrana poput zabrane mučenja, neljudskog i ponižavajućeg postupka i kažnjavanja, zabrane ropstva, podčinjenosti i prisilnoga ili obveznoga rada, te zabrane diskriminacije.
„Prostor sigurnosti“ kao pojam podrazumijeva niz mjera kojima se građanima Europske unije, ali i svima ostalima koji borave na „prostoru sigurnosti“ jamči sigurnost od različitih oblika ugroza. U prvom redu misli se na ugroze od terorizma, droga, organiziranog kriminala, trgovine ljudima. No, učinkovito suzbijanje spomenutih ugroza traži učinkovitu policijsku, carinsku i pravosudnu suradnju, učinkovit nadzor vanjskih granica Europske unije te djelotvornu zajedničku politiku viza, azila i migracija.
Konačno, pod pojmom „prostora pravde“ označava se prostor na kojem građani mogu bez obzira na različite nacionalne sustave uspješno štititi svoja prava i interese. Navedeno se ostvaruje kroz sustav priznavanja i izvršavanja stranih sudskih i arbitražnih odluka, usklađivanje zakonodavstva te kroz jačanje pravosudne suradnje kako u kaznenim tako i u građanskim stvarima. Pri tome treba imati na umu da se, barem za sada, ne misli na sveukupnost kaznenog i građanskog prava, već samo na određene segmente za koje je prepoznato da se mogu bolje urediti na nivou cijele Unije. „Prostor pravde“ podrazumijeva visok stupanj međusobnog povjerenja u pravosudne sustave država članica u pogledu njihove nezavisnosti, nepristranosti, učinkovitosti i profesionalnosti.
Iz navedenog je vidljivo da prostor slobode, sigurnosti i pravde obuhvaća brojna pitanja od velikog interesa za države članice u kojima se traži prava mjera između dvaju bitnih interesa za njihove građane. S jedne strane je interes građana za životom u sigurnom okruženju, a s druge strane je želja za poštivanjem njihovih građanskih sloboda i temeljnih prava. Upravo zbog velike osjetljivosti ovih pitanja, države članice su nevoljko pristajale da se ona uređuju preglasavanjem, već su godinama inzistirale na stvaranju pravne stečevine konsenzusom svih država članica. No, postepeno s izmjenama osnivačkih ugovora sve se veći broj pitanja i s ovog područja prebacuje u sustav odlučivanja kvalificiranom većinom, a što kulminira Lisabonskim ugovorom. Nadalje, za ova pitanja države članice EU su tek nedavno uspostavile jurisdikciju Europskog suda pravde. Konačno, važno je istaknuti da ovo područje svakim danom ima sve značajniju vanjsko-političku dimenziju.
Zaključno može se istaknuti da EU već puno ostvarila kako bi svojim građanima osigurala jedinstven prostor slobode, sigurnosti i pravde, ali ipak je još pred njom dug put k realizaciji projekta EU kao prostora slobode, sigurnosti i pravde.
