Početkom devedesetih, kada je iza sebe već imao desetak filmova, poznati glumac Filip Šovagović prvi put je osjetio manjak novca. Počeo je rat, nekoliko se godina ništa nije snimalo. Kao sin jednog od najuvaženijih i najproduktivnijih glumaca bivše Jugoslavije, nikad nije imao financijskih problema. Ne želeći mijenjati svoje navike prvi kredit uzeo je 1992. i polako sve dublje upadao u dužničko ropstvo. Proglašenje osobnog bankrota tada nije bilo moguće. Kad je shvatio da je dotaknuo dno, odrekao se doslovce svega: prestao je pušiti, izlaziti, prodao auto, vratio se mami i istodobno radio sedam poslova. Izvukao se zahvaljujući upravo odricanju i iz te priče izišao kao pobjednik. Svojom iskrenom pričom Filip danas daje nadu mnogima koji su u kreditima preko grla i koji jedva čekaju da se i u Hrvatsku uvede osobni bankrot.
Život iznad mogućnosti
– Razdoblje između 1995. i 1997. u financijskom mi je smislu bilo odlično. I tada sam dobio tu nerealnu sliku o sebi i svojim primanjima. Imao sam 30 godina, velik uzlet u karijeri i mislio da će tako biti stalno. Kad je 1998. opet sve stalo, uzeo sam drugi kredit, njime mislio riješiti manje dugove i nastaviti živjeti po starom. Istodobno, zasitio sam se glume i rada na filmovima. Počeo sam objavljivati drame, uvjeren da će mi one omogućiti bolji, mirniji život. Tek kasnije sam shvatio da je to deset puta slabije plaćen posao od glume. Razliku sam opet htio pokriti kreditima. I bilo je – kredit na kredit na kredit. U tim zlatnim godinama, nisam vidio sebe u polovnom autu, mislio sam da moram voziti novi. Odjednom shvatiš da sve veći dio primanja odlazi na kredite. Možda bih sve i otplatio da nije bilo dodatnih troškova. Primjerice, svaka sekunda parkinga se plaća i uza sva davanja koja već imaš to te dovede do dna. Puno glupih situacija dovelo me do bankrota. Nisam imao pravi razlog za tolike kredite, nisam kupio stan od 300 kvadrata. Novim sam kreditima zatvarao stare. Pao sam na kreditu za auto. Upravo auto generirao je niz problema koji su kulminirali spoznajom da sam se za razne gluposti zadužio 300-tinjak tisuća kuna.
Kad završiš dramu ideš na razne dogovore, sastanke, za koje ne znaš koliko će trajati. Platiš parking, ali ostaneš dok sastanci ne završe. Tu sam skupio mnogo kazni za pogrešno parkiranje ili prekoračeno vrijeme. Devedesetih godina živjelo se u sistemu u kojemu ništa nije funkcioniralo pa nisam plaćao prometne kazne. Oduzeli su mi i vozačku jer sam skupio sedam negativnih bodova. Do 2000. godine na snazi je bio zakon – ako skupiš sedam negativnih bodova poništava ti se vozački ispit. To mi se činilo drastično i borio sam se protiv toga. Skupio sam sigurno 100 kazni za vožnju bez vozačke, a kad se to pomnoži s tisuću kuna dođe najdramatičniji trenutak. Mislio sam: ‘Neću to nikad morati platiti’. Sve dok me nisu uhapsili. S četiri policijska auta. Raspisali su i tjeralicu na Interpolu. Da riješim te kazne za parkiranje, 2002. uzeo sam i peti kredit. Ali tada sam prerezao sve kartice i prestao dizati kredite da otplatim prethodne.
Precijenio sam svoje mogućnosti, živio iznad njih. Sav u panici, kako se izvući, radio sam kao glumac, redatelj, pisac, glazbenik, dramatičar, scenarist, producent... Od tih poslova i danas živim. U to sam vrijeme živio život četvero ljudi, paralelno. Malo sam spavao, neredovito jeo što je bilo dosta opasno za živce. Jamcima, Filipu Noli i Igoru Mešinu, koji su svakog prvog u mjesecu otplaćivali moje kredite, vraćao sam ratu s petnaest dana kašnjenja.
Lovu su donijele ‘Ptičice’
Živio sam u obiteljskoj kući u Čiču. Nisam kupovao ni namirnice. Skuhao sam povrće, gljive... sve što bih skupio po vrtu ili obližnjoj šumi. Trebalo je svakodnevno putovati u Zagreb, a benzin je bio velika, ubojita stavka. Zato sam se vratio mami u Mesničku. Zajednički troškovi manji su nego kad svatko živi pod svojim krovom. Mama i Anja su mi pomagale, ali kao žene, nisu mogle shvatiti kako sam se doveo u takvu situaciju zbog prometnih kazni. Mami nisam plaćao ni stan ni hranu, a preuzeo sam i ozbiljan rizik hiperprodukcije na sve strane. Krenulo je uzlazno kad sam se pomirio s time da sljedećih pet godina neće biti nikakve love i radio po cijele noći.
Prvi konkretan novac kojim sam počeo zatvarati kredite donijele su “Ptičice”. Drama koja je u jednom trenutku igrala u sedam, osam gradova istodobno. Zahvaljujući tome stalno je stizala neka lova. No da bi uredno zaokružio financije, moraš znati s koliko i kada raspolažeš, a ja tada to nisam znao. Sve što je sjelo na račun stavljao sam na kredite i smanjivao glavnice. Nisam imao nikakvih drugih troškova. Čak ni za cigarete. Kad zbrojiš četiri kave, tri loze, navečer dva piva i kutiju ili dvije cigareta... velik je trošak – 200-tinjak kuna na dan. Još nepune dvije godine otplaćujem jedan mali kredit. Drugo je sve zatvoreno. Savršeno se dobro osjećam vozeći rabljeni auto. Više mi sigurno neće pasti na pamet novac razbacivati uludo, sada jako pazim kako trošim. Izvukao sam se i bez proglašenja osobnog bankrota. No nije loše imati tutora, znači da se netko brine o tebi.
ako se u tih 8 godina naučio biti skroman zalud mu patnja