Robin Harris britanski je povjesničar, publicist i novinar, a poznat je i kao savjetnik britanske premijerke Margaret Thatcher. Pisao je za The Daily Telegraph i The Wall Street Journal, doktorirao je iz moderne povijesti na Oxfordu, stručnjak je za transatlantske odnose u američkoj zakladi Heritage u Washingtonu, član je uprave Centra za obnovu kulture u Hrvatskoj. U razgovoru otkriva koliko je lobirao za hrvatske generale i istinu o našoj zemlji.
Kako ste se osjećali kad su generali Gotovina i Markač oslobođeni, s obzirom na to da ste godinama govorili da su nevini?
Nisam očekivao da će Žalbeno vijeće Haaškog suda odbaciti cijelu optužnicu. U najboljem slučaju, mislio sam da će apsurdni kriterij od 200 metara, što je radijus za ono što granatiranje čini legitimnim, biti odbačen, ali sam se također bojao da će pokušavajući spasiti ugled Tužilaštva i donijeti osuđujuću presudu. To što je sve pozitivno završeno zasluga je predsjednika Žalbenog vijeća, suca Merona, koji nije podlegao ogromnom pritisku. Moja je prva reakcija bila zaprepaštenje, potom olakšanje, a zatim sam uzeo molitvenik i pomolio se.
Govorili ste da je akcija Hrvatske vojske Oluja najvažniji pozitivan događaj nakon raspada Jugoslavije te da je Carla del Ponte optužila Gotovinu da se dodvorava Beogradu!
Optužnica protiv generala i Hrvatske podignuta je iz političkih razloga i politika je dominirala sve dok Žalbeno vijeće nije preuzelo proces.
Oluja je bila pobjeda za Hrvatsku, BiH i Sjedinjene Američke Države, ali poniženje za Britaniju, Francusku i neke diplomate. Čim je akcija bila gotova, razne europske sile i Srbi pokušali su koristiti pravosudno polje da bi preokrenuli vojni ishod, što im je poprilično uspjelo. To su suđenje potaknula međunarodna tijela kako bi lakše prisilila Srbiju da surađuje sa sudom. Kao što sam tada predvidio, prvostupanjska presuda dovela je uskoro do naglog “otkrića” Ratka Mladića.
A uloga Carle del Ponte?
Sjetite se da je teza kako su sve strane u sukobu u bivšoj Jugoslaviji podjednako krive bila utješna za puno važnih međunarodnih igrača. Tužiteljstvo vođeno Carlom del Ponte “propisno” se uklopilo u tu tezu i izvršilo svoj zadatak. Zagreb je trebalo ocrniti tako da Beograd ne izgleda tako loše, a Tuđmana se oklevetalo tako da Milošević ne bude jedini krivac. Ona je sada ismijana.
Heroji ostaju heroji
S odobravanjem je primljena vaša izjava iz Večernjakova dokumentarca “Udružena nepravda” da “bez obzira na to što se dogodi u Haagu, Gotovina i Markač moraju ostati nacionalni heroji”. Vi ste vjerovali u pravdu više od nekih Hrvata!
Oni su doista heroji, a to bi i dalje bili što god da je Tribunal odlučio. Mislim da je većina Hrvata znala da su nevini i da je Oluja bila legitimna akcija, iako ne potpuno bez incidenata.
Jeste li pratili izjave generala Gotovine nakon povratka u Hrvatsku, posebno da je rat napokon završen i da se treba okrenuti budućnosti. Treba li Gotovina ostati “običan građanin” ili ga vidite u hrvatskoj politici?
Pažljivo sam pratio sve njegove izjave. Njegova rječitost i mudrost su izvanredne. Očito mu treba dati vremena i prostora da odluči kako on osjeća da najbolje može služiti svojoj zemlji. On i njegova obitelj prošli su kroz pakao. Ali ja bih se iznenadio ako on ne bude, u dogledno vrijeme, igrao važnu ulogu u nacionalnom životu Hrvatske u miru kao što je to učinio u ratu.
U veljači 2006. objavili ste članak u The American Spectatoru u kojem ste žestoko napali Haaški sud i optužnicu protiv Gotovine?
Napisao sam taj članak jer je bilo vrlo važno mobilizirati američko mišljenje s obzirom na ulogu SAD-a u Oluji, i zato što sam strepio da se neće pridobiti Britaniju da učini nešto korisno. Mislim da je tada moja procjena bila točna. Američki vojni stručnjaci ponudili su važne dokaze u suđenju Gotovini. Europljani nisu ponudili ništa.
Lobirali ste za generale u Londonu, a britanska politika nije uvijek bila naklonjena Hrvatskoj. Kako je oslobađajuća presuda dočekana na Otoku?
U Velikoj Britaniji je bilo jako malo izvještavanja o oslobađanju generala. Oni koji su bili godinama uključeni u politiku koja je slijedila neprijateljski odnos prema Hrvatskoj su zašutjeli. Oni su se osramotili. Većina drugih zaključila je kako je za njih sve to previše komplicirano. Oni među nama koji osjećaju da je pravda zadovoljena ponose se svojom pobjedom. Ali nitko drugi ne mari puno. To je šteta jer nepravda je počinjena – može se nazvati i zavjera ili čak “zajednički zločinački pothvat” koji su počinili oni koji su željeli preokrenuti učinke Oluje pa su izmišljali lažne optužbe i dokaze.
Kakvo je danas vaše mišljenje o Haaškom sudu?
Haaški sud poslužio je bez obzira na svrhu koju je izvorno imao jer je njegovo osnivanje u početku učinilo i nešto dobro. No, Haag je trebao već odavno biti raspušten. Njegova je reputacija djelomično poboljšana zadnjim presudama u slučaju Gotovina, Markač i Haradinaj. Rezultati u cjelini su žalosni, potrošeno je pretjerano mnogo novca za rad Tribunala, a njegova je ostavština općenito “otrovna”.
Je li Hrvatskoj jedini ispravan put priključenje EU ili će izgubiti ulaskom u taj savez? Hoće li nas Slovenija pokušati zaustaviti na tom putu?
Za Hrvatsku je vjerojatno bolje da bude unutar EU nego izvan njega. Unutra će biti manje podložna nasilju i ucjenama susjeda i neprijatelja – koji su u vašem dijelu svijeta često ista stvar. Ali Europa ne nudi rješenje hrvatskih gospodarskih problema, to morate sami urediti, a s njima se dosad niste uspjeli s dovoljno radikalizma uhvatiti u koštac. EU ne nudi ni raj. Dok Hrvatska ne uspostavi vlastitu ravnotežu, bolje je uskočiti u tu strukturu, ali nemojte se iznenaditi ako u nekom trenutku “krov počne padati” jer tada morate biti dovoljno spretni i neovisni kako biste zaštitili svoje nacionalne interese.
Političari kao paraziti
Bili ste suradnik premijerke Thatcher koja je u presudnim političkim trenucima pokazala razumnost u ocjenama prema Hrvatskoj. Jeste li je vi povezali s Tuđmanom?
Upoznao sam predsjednika Tuđmana kada sam s Thatcher posjetio Hrvatsku 1998. Suprotno očekivanjima, oni su se osobno odlično slagali. No, njihovi pogledi bili su vrlo različiti. Mislim da je u zadnjim godinama Tuđman bio nedovoljno usmjeren na prave probleme. Možda je čitao previše povijesti!
Što bi hrvatski političari najbolje mogli naučiti od britanskih?
Upoznao sam mnoge hrvatske političare, a nedavno sam imao priliku dulje razgovarati s predsjednikom Josipovićem i oporbenim čelnikom Karamarkom. Teško je pronaći dva tako različita političara, ali bio sam impresioniran obojicom. Ipak, ne mislim da Hrvatskoj njezina politička klasa dobro služi. Iskrenost, principijelnost, sposobnost i trud nisu bili cijenjeni u Jugoslaviji, i ta ostavština još živi. Previše političara su u suštini paraziti. Oni pridonose malo, a uzimaju puno. Vjerujem da hrvatski političari mogu naučiti od britanskih da i kad se ne slažu, mogu raspravljati žestoko, ali bez prijetnji.
Praktični ste katolik. Koliko je Katolička crkva danas spremna za globalne izazove 21. stoljeća. U Hrvatskoj upravo “ratuju” Vlada i Kaptol zbog zdravstvenog odgoja u školama. Treba li Crkva biti odvojena od države ili je potrebna suradnja?
Ja sam praktični katolik, a to sam postao prije 25 godina kada sam napustio Anglikansku crkvu. To je za mene bio velik, ali ugodan, unutrašnji preokret. Kao povjesničar više nego kao katolik formiram svoje stavove o pravoj ulozi Crkve u Hrvatskoj. Hrvatska je katolička zemlja i upravo to bitnije je definira od jezika ili nacije. U takvoj zemlji Crkva će uvijek imati ključnu ulogu. Politički sustavi i Vlade dolaze i odlaze, no katolički identitet Hrvatske ostaje. To ne znači, međutim, da Crkva izravno treba sudjelovati u politici. Crkveni čelnici često imaju vrlo malo znanja, primjerice iz ekonomije, iako ih to, nažalost, ne sprečava od govore o toj temi. Stvaranje dobrog i pravednog društva u suvremenom svijetu je zadatak prvenstveno katolika laika, a ne klera. Tamo gdje su katoličke kršćanske vrijednosti u opasnosti, a to može biti kad su sekularistički stavovi nametnuti u školama, bolnicama..., tada crkvena hijerarhija mora jasno progovoriti.
>> Bivši savjetnik M. Thatcher: Hrvati, Gotovina i Markač vaši su heroji
Svaka vam čast, g. Harris. Kada bi barem više ovakvih intelektualaca bilo svakodnevno u novinama. Pohvale i novinarki za intervju.