Prvog dana ovosezonske pobune seljaka protiv vlasti koje “godinama uništavaju hrvatsko selo” jedan je pobunjenik pred televizijskim kamerama izjavio kako je dotjeran dotle da svojoj djeci ne može dati kruha. Kako svi štrajkaši i prosvjednici u ovoj zemlji redovito koriste emocionalno nabijenu sintagmu o borbi “za kruh za vlastitu djecu” da bi opravdali svoje zahtjeve i mobilizirali javnost da ih podupre, ni izjava slavonskog seljaka ne bi trebala čuditi nikoga. A ipak je skandalozna. Jer, posrijedi je proizvođač pšenice koji se pridružio seljačkoj pobuni i zato da bi od države iznudio višu otkupnu cijenu te žitarice. Riječ je, dakle, o čovjeku koji je proizveo tone i tone pšenice, a zdvaja nad sudbinom vlastite djece koja nemaju kruha. Da bi njegova djeca imala kruha koliko god žele, dostatno je samljeti koji kilogram žita s vlastitih polja i ispeći kruh. No problem, dakako, uopće nije kruh. Shvaćena onako kako treba biti shvaćena – kao prizemna seljačka demagogija – ta je izjava najavila simboličan moralni slom ovosezonske pobune seljaka i prije no što je zapravo počela.
Samo dan kasnije drugi je pobunjenik pred televizijskim kamerama izjavio da će seljaci u pobuni ustrajati do kraja te da imaju sredstava da se izbore za svoje ciljeve. Na cesti je, kazao je, jedan moj traktor, a bude li trebalo, izvest ću još dva koja stoje u dvorištu. Ako se htio prikazati javnosti kao kmet kojega je država dovela do ruba propasti, tom je izjavom sam sebe učas pretvorio u “traktorskog kulaka” pa se ljudi pitaju što li taj čovjek ima još u svojem dvorištu, silosu, staji i kući. Potom je pred kamere stala ucviljena supruga jednog pobunjenika te plačnim glasom izjavila da sada, nakon što je Vlada odbila isplatiti dodatne poticaje seljacima, njezino dvoje djece moraju prekinuti studij. Potpuno nesvjesna onoga što govori – a rekla je da se iz državnih poticaja za razvoj poljoprivrede, dakle za uzgoj pšenice, ječma, zobi, raži i drugih žitarica, financira studij djece primatelja tih poticaja – najavila je da će one, žene seljaka kojima su uskraćeni dodatni državni poticaji, odjenuti crninu i krenuti na “križni put” u Zagreb. Kako li je samo blasfemično uspoređivati masovna stradanja ljudi nakon Drugoga svjetskog rata s borbom za više državne poticaje u poljoprivredi te ta dva neusporediva događaja nazivati križnim putem. “Žene u crnini” naposljetku su ostale doma, što zbog slaba odaziva na “križni put”, što zbog savjeta liječnika da se ne upućuju pješice na dalek put po vrućini, a što zbog spoznaja da u Zagrebu nemaju što ni tražiti ni dobiti.
Ekranima zavladao anarhizam?!
Oni koji su po pasjim kolovoškim vrućinama imali volje i živaca pratiti zaplet i rasplet najnovijega seljačkog dramoleta s uvijek istim licima u glavnim ulogama bili su zapanjeni onime što su vidjeli i čuli. No ništa je to u odnosu prema zapanjenosti i zabrinutosti načinom na koji je Hrvatska televizija pratila te događaje. Više nema nikakve sumnje da je javna televizija, a poglavito njezin domaći informativni program, postala velik medijski, politički i društveni problem. Gledajući i slušajući kako njezini novinari i urednici izvješćuju o događajima u zemlji, čovjek se doista mora upitati tko su ti ljudi, gdje su naučili govoriti onako kako govore i zašto ne pohađaju dodatne jezične tečajeve, što znaju o stvarima o kojima govore milijunima ljudi, kakvi su im profesionalni standardi, kakve oni to vrijednosti, svjetonazore i ideologije promiču. Kako se o tome malo i rijetko javno raspravlja tako da to mogu čuti i vidjeti milijuni televizijskih pretplatnika, žučljivi sporovi o javnoj televiziji potisnuti su u uske intelektualne, profesionalne i političke forume i gremije.
U intelektualnoj javnosti ima ozbiljnih ljudi koji tvrde da je Hrvatskom televizijom, odnosno njezinim informativnim programom koji prati zbivanja u zemlji, zavladao – anarhizam. U prvi mah ta ocjena izaziva nevjericu. Anarhizam? U kojoj se to državi Europske unije anarhisti nalaze na iole utjecajnima javnim položajima? No suzbije li se početna nevjerica i stvar razmotri bez predrasuda, lako je zaključiti da bi se u toj ocjeni moglo naći zrno soli. Jer, u većini društvenih sukoba Hrvatska televizija nepogrešivo staje na stranu kršitelja zakona i podrivača pravnog poretka zemlje. Njezini su slavonski izvjestitelji sa seljačkih prosvjeda listom stali na stranu pobunjenika, neovisno o tome što su oni danima i tjednima kršili zakon o prometu i uzurpirali prometnice kao javno dobro koje neometano imaju pravo koristiti svi građani u svako doba dana i noći. Podržavali su ih premda su znali da nezakonito blokiraju i izoliraju pojedina naselja i kuće, onemogućuju poslovanje, rad i slobodno kretanje ljudi i nanose im materijalne i druge štete. Štoviše, slabo su prikrivali uzbuđenje zbog mogućih blokada granica, i to na vrhuncu turističke sezone u koju su stotine tisuća ljudi iz primorskih krajeva, ali i država, uložili mnogo novca, rada i vremena kako bi se zaradilo za osobni, obiteljski i društveni život. Novinari Hrvatske televizije solidariziraju se i s masom prekupaca i nakupaca koji odbijaju registrirati svoje prihode i uredno plaćati poreze na njih te su ih prigodno prekrstili u dobrohotne “obrtnike” koji koncilijantno žele pregovarati s državom o tome kada će, kako i koliko poreza platiti. Usput rečeno, seljaci su godinama grmjeli protiv prekupaca i nakupaca poljoprivrednih proizvoda, ali kada država tom neredu pokušava stati na kraj, onda se ministar financija posprdno naziva Fiskalovićem. Novinari Hrvatske televizije dotrče u svaki kafić, restoran, klub ili hotel koji porezna inspekcija zatvori zbog nezakonita poslovanja kako bi izvijestili o neviđenoj šteti koja se time nanosi ugledu hrvatskog turizma. Nisu li inspektori mogli doći u studenome, recimo, kada sve zjapi prazno i kada bi vlasnici lako podnijeli “presiju” i “teror” države koja traži da se pridržavaju zakona? Zar je tako teško shvatiti da su ti vlasnici strateški ušli u turističku sezonu s neplaćenim porezima i nezakonitim poslovanjem računajući upravo na to da država neće poduzimati radikalne mjere u srpnju i kolovozu kako ne bi “naštetila” hrvatskom turizmu? Zar je tako teško shvatiti da pečaćenje takvih objekata nema nikakve veze ni s interesom ni s ugledom turističke privrede i hrvatske države? Anarhizam, dakle? Čini se da ta otpisana ideologija doživljava nekakav procvat na Hrvatskoj televiziji. Nisu djelatnici te medijske kuće jedini njezini pronositelji. Nedavno je zamjenica ministra pravosuđa – da, upravo zamjenica ministra pravosuđa – javno izjavila da je prema uvjerenju anarhistica. Je li to neki novi “šik”?
Drugi su skloniji tvrdnji da je Hrvatska televizija bila i ostala promicateljica ideologije socijalnog nacionalizma. Kada je HDZ na vlasti, ona je više nacionalistička, a manje socijalna. Kada je SDP na vlasti, ona je više socijalna, a manje nacionalistička.
Ne prepoznaju javni interes
U prvoj ideološkoj podvarijanti domoljubi staju na stranu seljaka i radnika jer su to hrvatski seljaci i hrvatski radnici, dijelovi jednoga i jedinstvenog nacionalnog tijela. Druga ideološka podvarijanta obično se pretvara u populizam. U njoj je pravedno i ispravno uvijek biti na strani takozvanih malih i običnih ljudi koji se bore protiv pokvarenih, korumpiranih i otuđenih ekonomskih i političkih elita. Mali su ljudi po prirodi dobri, njihovi su interesi uvijek nesebični, a zahtjevi općeprihvatljivi. Oni su socijalna osnovica i moralna okosnica društva. Oni su srž svih bitnih društvenih i političkih priča te njihove pojedinačne i skupne sudbine moraju biti u središtu interesa javnog medija. Tako se Hrvatska televizija pretvorila u populističku socijalnu televiziju u kojoj više nema mjesta za “visoku” politiku koju kreiraju elite. Vlada, premijer, ministri, predsjednik države, zastupnici, stranke – svi su oni tu samo zato da odgovaraju na “ultimatume” malih nezadovoljnih i pobunjenih ljudi. Nisu mali obični ljudi samo u središtu televizijskog programa nego su ga i doslovce počeli stvarati. Tako je Tina Šimurina pozvala u drugi i treći Dnevnik nekakvu studenticu iz Kaira i nekakva bivšeg stanovnika Egipta iz Rijeke da svojim nesuvislim amaterskim naklapanjima “objasne” krajnje kompleksne i dramatične događaje u Egiptu. Kako se iz programa sustavno protjeruje “visoka” domaća i međunarodna politika, Dnevnik Hrvatske televizije sve je sličniji emisijama kakve su “Hrvatska uživo” i “Dobro jutro, Hrvatska”. Socijalne priče o malim ljudima i njihovim životima, malo kulture, mnogo sporta i sve više meteorologije – i to je to. Nije ni čudno što se gledanost Dnevnika srozala na nekoć nezamislivo niske grane. Izuzme li se nekolicina novinara koji prate međunarodnu politiku, većina se angažirala u toj socijalno-meteorološkoj transformaciji informativnog programa.
Ukratko, novinari i urednici Hrvatske televizije imaju ozbiljnih problema s razumijevanjem javnih interesa. Javni je interes da ova zemlja ima dobru poljoprivredu, ali nije javni interes da se udovoljava svakome privatnom – osobnom ili grupnom – zahtjevu koji potječe iz tog sektora ili pojedinih njegovih dijelova. Javni je interes da ova zemlja ima dugoročnu i promišljenu poljoprivrednu politiku u oblikovanju koje sudjeluju i predstavnici poljoprivrednih proizvođača, ali nije javni interes da oni to čine nasilno, na traktorima, cestama i njivama ili preko “revolucionarnog” Stožera za obranu hrvatskog sela. Seljaci su jedini društveni sloj koji i nominalno ima svoju ekskluzivnu političku stranku, Hrvatsku seljačku stranku, koja je imala neku nacionalnu važnost i koja je u dvije vlade, Račanovoj i Sanaderovoj, postavila ministre poljoprivrede. Postoji još nekoliko malih seljačkih stranaka. I HDZ je seljačka stranka utoliko što je oduvijek dobivao najviše glasova seljaka i u ruralnoj Hrvatskoj stvorio široko glasačko tijelo. On je u protekle 23 godine najdulje kontrolirao resor poljoprivrede i dao najviše ministara u njemu. Seljaci imaju i Hrvatsku poljoprivrednu komoru te još niz interesnih udruga. Što svi oni rade i što su dosad radili kada se zbiva to što se zbiva? Zašto se Hrvatska televizija ne pozabavi tim političkim problemima? Zašto ne suoči stavove dviju sukobljenih strana, pobunjenih seljaka i mjerodavnog ministarstva, s točnim podacima o tome tko je dobio potpore i kako ih je iskoristio? Javna televizija mora uvjeriti nepoljoprivrednu javnost da je javni interes da se svake godine izdvajaju milijarde kuna iz državnog proračuna za poticaje u poljoprivredi. Nije njezina zadaća da nam opisuje kako je život seljaka težak. To znamo i bez nje.
>>'Na HRT-u nije bilo nikoga tko bi znao prepričati agencijske vijesti'
