U proteklih nekoliko mjeseci vlada gužva ispred veleposlanstva Savezne Republike Njemačke. Svakim danom oko pedesetak hrvatskih državljana strpljivo čeka na svoj red s rukama punim papira kako bi predali zahtjev za radnu dozvolu u toj zemlji. Provjerili smo tko su ljudi koji sreću žele isprobati u najvećem gospodarstvu eurozone, zemlji koja se od svih drugih članica Europske unije najuspješnije oporavlja od ekonomske krize. Jučer je također pedesetak ljudi, mladih i starih, većinom srednje stručne spreme, odlučilo predati zahtjev te otići "trbuhom za kruhom".
Iz svih su dijelova Hrvatske. Neki su tu prvi put, a neki odlaze i vraćaju se već deset godina. Fotografski aparat i novinarska pitanja isprva nisu bili dobrodošli, no neki su ipak odlučili progovoriti o razlozima odlaska iz domovine.
Ivan Hrgić iz Grubišnog Polja ima 23 godine i hotelijersko-turistički je tehničar po struci. Radio je kao konobar i recepcionar. Odlazi u hotel u Weingartenu.
– Bio sam na probnom roku, pa mi se svidjelo. Tu sam radio po 12, 13 sati dnevno, a tamo u boljim uvjetima radim po osam sati. Sve mi je plaćeno, smještaj i hrana, pa zašto ne bih otišao? – pita se. A posao je pronašao, kaže, onako.
– Vidio sam na internetu oglas i nazvao tek toliko. Isprva su mi rekli da već imaju konobara. A za mjesec dana nazvali su me i rekli da su zainteresirani. Na moru sam, kad sam radio sezonski, bio smješten sa 15, 20 ljudi u sobi i primao 7000 kuna. Na Trešnjevci kao konobar primao sam 3000 kuna. Tamo dobivam 1500 eura i napojnice. Imam svoju sobu, TV i tuš. Tamo poštuju radnike – kaže.
Bolji smo u praksi
Prvi put u Njemačku ide i Krešimir Čičak (36), ugostitelj iz Slavonskog Broda, kao skelar. Do prije dva mjeseca radio je za tvrtku koja se ugasila, a uz pomoć poznanstva iz stare tvrtke došao je do radnog mjesta. Plaća će mu tamo biti oko 20.000 kuna. U Hrvatskoj ostavlja suprugu.
Prvi put ide i 25-godišnjakinja, programerka koja se nije željela predstaviti punim imenom i prezimenom. Završila je PMF. Tu joj je bilo dosta neodgovorenih molbi za posao, pa ga je počela tražiti putem interneta. Obavila je razgovor za posao preko Skypea. Kaže da su joj poslodavci rekli da, za razliku od fakultetski obrazovanih mladih u Njemačkoj bez obzira na njihovu praksu u vrijeme studija, oni koji dođu iz zemalja poput Hrvatske imaju više praktičnog znanja.
Od 2009. u Njemačku je već tri, četiri puta odlazio i Krešimir Prskalo, 30-godišnji šumarski tehničar iz Slavonskog Broda.
– Idem raditi, nemam izbora – kaže. U struci ne može naći posao pa već pet godina radi kao zavarivač. – U struci ne radim jer nemam štelu – spremno kaže. – Pokušavao sam tu naći posao, ali nije išlo. Tamo dobivam 2500 eura, a kod nas oko 7000 kuna. Isto se radi, no tamo su bolji uvjeti. Ostavljam roditelje, no osim njih nemam ništa. Da imam priliku, ostao bih – kaže. Posao je dobio tako što njegova tvrtka ugovara poslove s tvrtkom u Njemačkoj.
Ispred ambasade zatekli smo i 55-godišnju Mariju Kovač, prodavačicu.
– Tu posla nema, a od zraka se živjeti ne može. Trebalo je školovati dvoje djece u posljednjih 10 godina. Završila sam tečaj za maserku i imam korektan odnos sa šefovima, no nedostaje mi obitelj – kaže.
Zanimanja su različita
– Od 2009. raste broj ljudi koji podnose zahtjeve za radne dozvole. Od 2009. do danas broj se svake godine povećava 15 posto. Trećina zahtjeva odnosi se na sezonske poslove. Druga trećina odnosi se na detaširane radnike, većinom građevinske koji rade za hrvatske tvrtke u Njemačkoj. Ostali individualno odlaze. Zanimanja su različita, pravila nema, dolaze iz svih profesija. Riječ je većinom o pomoćnom osoblju za bolnice, a jedan broj stručnjaka odnosi se na industriju i gospodarstvo – kažu iz veleposlanstva Savezne Republike Njemačke.
Tko bude krenuo zadnji neka obavezno UGASI SVIJETLO...