Prvi čovjek HUP-a i HT-a Ivica Mudrinić tvrdi da nam treba porezna reforma koja će voditi do poreznog rasterećenja, a ne porez na nekretnine. Smatra da je situacija u gospodarstvu loša i da to nije stvar perspektive, odnosno kuta gledanja. Postojeći je model rasta davno potrošen, uporno nastavljanje istim putem stvara nam sve veći dug.
Prvi čovjek Hrvatske udruge poslodavaca i Hrvatskog telekoma otvorio je novu stranicu dugogodišnje polemike poduzetnika i hrvatskih vlasti. Ivica Mudrinić danas ne skriva da su poslodavci duboko razočarani porukama koje mogu iščitati iz rebalansa proračuna za ovu i novog proračuna za sljedeću godinu, a o jučerašnjoj promjeni rejtinga od strane agencije Fitch kaže: “Ovakva odluka po Hrvatsku je negativna, ali nije neočekivana. Agencija odluku temelji na svemu onome o čemu govorimo u javnoj raspravi o proračunu zadnjih dana. Očito je da bez suštinskih reformi i promjena ulagačke politike odnosno povoljnih uvjeta za investicije kao dva osnovna elementa za ostvarenje rasta nećemo uspjeti očuvati rejting.”
Imaju li članice HUP-a zajednički stav o forsiranju brzog uvođenja poreza na nekretnine?
Stav HUP-a je vrlo jasan. Porezno je opterećenje u Hrvatskoj previsoko i predstavlja jednu od ključnih zapreka oporavku domaćeg gospodarstva. Daljnje uvođenje novih poreza u trenutku pada gospodarske aktivnosti i kada smo, rekao bih, na samom dnu, nije nikome u interesu. U ovakvoj situaciji i sama najava uvođenja novih poreza iznimno negativno utječe na ekonomsku aktivnost u zemlji. Osim toga, imamo i sociološki moment, činjenicu da su građani štedjeli ulaganjem u kuću, stan ili vikendicu i sada će ta štednja biti porezno opterećena dok štednja u drugim oblicima ostaje netaknuta. Novi je porez ujedno prijetnja brojnim umirovljenicima, ali i građanima općenito, koji su naslijedili ili sagradili stan ili kuću te im prijeti gubitak imovine ako ne budu mogli plaćati porez. Budući da imamo visoku nezaposlenost i, nažalost, očekivano povećanje nezaposlenosti, ova prijetnja je i te kako realna. Na načelnoj nam je razini prihvatljiva ideja da se oporezivanje rada i kapitala, dakle faktora proizvodnje, u dugom roku jednim dijelom zamijeni jačim oporezivanjem potrošnje i imovine. No, takav zaokret u poreznoj politici znači duboku poreznu reformu koju bi trebalo pripremati 3-4 godine i detaljno komunicirati i testirati prije primjene. Pritom cilj te reforme mora biti smanjenje ukupnog poreznog opterećenja i povećanje efikasnosti poreznog sustava. Parcijalno uvođenje novog poreza ne ide u tom smjeru.
Iz bankarskog miljea upozoravaju da nije toliko bitno što bi zbog poreza na nekretnine mogli stradati njihovi klijenti iz građevinskog sektora zbog 15 do 20 tisuća neprodanih stanova. Bitno je što će to značiti daljnje urušavanje niza velikih građevinskih tvrtki i njihovih kooperanata. Moglo bi, kažu, doći do daljnjeg gubitka 20 do 30 tisuća radnih mjesta. Kakvo je vaše mišljenje?
Vidite što je samo najava uvođenja novog poreza izazvala u gospodarstvu – svi računaju tko će najviše izgubiti, dodatno se smanjuje potrošnja, a do daljnjeg odgađaju se sve poslovne odluke na koje bi porez na nekretnine mogao imati i najmanji utjecaj. Rezultat bi toga vrlo lako mogao biti da u posljednjem kvartalu u kojem smo računali na barem neki pozitivan pomak ponovno zabilježimo podbačaj.
Imate li dojam da je vlada izgubila viziju? Nema uvjerljiva programa reindustrijalizacije, nema uvjerljivog plana modernizacije poljoprivrede, decentralizacija je stala... Što sad?
Viziju smo propustili artikulirati nakon završetka rata kada nam je nakon dugog razdoblja izvanrednog stanja i načina upravljanja državom i te kako bila potrebna da bismo bržim koracima grabili u održivi razvoj. Nažalost, propustile su to učiniti i sve vlade koje su došle nakon prve poslijeratne. Nitko dosad nije uspio pokrenuti bitne reforme i istinski, naglašavam na održiv način – jer gospodarski rast prije krize to nije bio, potaknuti razvoj. U tome sve dosadašnje vlade nisu uspjele jer nisu, zajedno s drugim društvenim čimbenicima, artikulirale nacionalnu viziju i postigle konsenzus. Napori Nacionalnog vijeća za konkurentnost s Poveljom o razvoju Hrvatske bili su na tom tragu, ali je uoči parlamentarnih izbora izostala potpora politike. No na tome svakako treba nastaviti raditi. Kako artikulacija dosad nije odrađena i iz rada ove Vlade nemoguće je iščitati da se u odlukama vode jasnom vizijom kuda žele dovesti hrvatsko društvo i zemlju. Tako osim skorog ulaska u EU mi nemamo jasno opredjeljenje o tome kakvo društvo razvijamo, za što trebamo obrazovati našu djecu, koje djelatnosti potičemo, a koje nećemo poticati, kakav regionalni razvoj promoviramo, kakvu državu stvaramo, kako treba funkcionirati javni sektor i koji su neophodni dijelovi od kojih se treba sastojati... da ne nabrajam dalje. Osim što nema artikulirane vizije, nemamo ni sektorsku strategiju, strategiju turizma, poljoprivrede, energetike i tako dalje koje, kada su stvari posložene kako treba, omogućavaju realizaciju vizije. S iznimkom Ministarstva zdravstva, što je dobar primjer koraka u pravom smjeru.
Gledano iz iskustva realnog sektora koji radi u tržišnom okruženju, potpuno je jasno da je bez vizije i strategije praktično nemoguće uspješno upravljati bilo čime. To će vam potvrditi svaki uspješan menadžer i poduzetnik. Čak i ako ne nazivaju planove koje su postavili vizijom i strategijom, znaju da ako ne definiraš aspiraciju i cilj, ne možeš niti odabrati najbolji put do odredišta jer je ono nepoznato.
I što sad, pitate me... Pratim raspravu o proračunu u Saboru i dok u potpunosti pozdravljam spremnost vlade da smanji rashode, jer ih ovim prihodima koje ostvarujemo ne možemo financirati, uvjeren sam da nas samo rezanje troškova neće izvući iz negativne spirale u kojoj se nalazimo. Potrebne su nam bitne reforme, reinvencija sustava koja će rezultirati time da javni sektor troši manje, a bude bolji servis građanima i gospodarstvu koji pružaju zadovoljni i bitno bolje plaćeni zaposlenici. I potrebno nam je okruženje koja pozdravlja i ohrabruje ulaganja, umjesto da domaći i strani kapital tjera drugdje, zajedno s perspektivnim i obrazovanim ljudima.
Jesu li dolaskom gospodina Čačića poslodavci u Vladi izgubili ključnog sugovornika? Je li logično da on iz sjene na bilo koji način sudjeluje u moderiranju odnosa na relaciji poslodavci – vlada?
Radimir Čačić razumio je ključne probleme biznisa i svoju je kompetenciju i energiju usmjeravao u gospodarstvo. Zadatak Vlade je da osigura nesmetano obavljanje svih poslova koje je vodio. Jedan je od poslova sigurno i održavanje aktivnog i kvalitetnog odnosa s poslodavcima, ali on nikako nije najvažniji. Ključno područje koje tek treba profunkcionirati dobra je međuresorna koordinacija svih ministarstava čiji rad se tiče gospodarstva kako bi se barem na taj način izbjegle situacije o kojima sam maloprije govorio, izolirani potezi čije potencijalne pozitivne efekte brzo pobiju drugi potezi. Pogledajte, primjerice, kako je svaki pozitivan efekt smanjenja zdravstvenih doprinosa 2% pojeden povećanjem PDV-a sa 23% na 25%, jer većina kompanija nije dizala cijene nego je realni sektor na sebe primio taj trošak. I tako dalje, primjera ima još. Zato nam na tom mjestu treba sugovornik koji će odgovorno sagledavati cjelinu i njome upravljati.
Velik broj članica HUP-a bit će na udaru Linićeva zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi? Mislite li da zaista u ovom trenutku s tržišta treba počistiti veliki broj kompanija? Njih 30-ak tisuća?
Istina je da će velik dio poduzetnika u nekom dijelu biti zahvaćen novim Zakonom o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, no ne i kad je riječ o članstvu HUP-a jer velika većina naših članova predstavlja zaista naše najbolje poslodavce i lidere uspješnog i društveno-odgovornog poslovanja u zemlji.
Što se tiče tog zakona, rano je za procjene njegova utjecaja, ali u HUP-u smo već mnogo puta izrazili mišljenje da podržavamo namjeru uvođenja reda u sustav i, možemo se slikovito izraziti, odvajanja žita od kukolja, no smatramo da postoji velika opasnost da sada stradaju i oni koji to nisu zaslužili. Oni koji su žrtve nelikvidnosti, nefunkcionirajućeg pravosuđa, kojima država kasni u plaćanju, koji su žrtve poslovnih prijevara koje se nisu odgovarajuće kažnjavale i drugih devijacija koje su svakodnevna pojava u našem sustavu. Također, vidimo mnogo mogućih problema u provođenju zakona, a koje mogle biti rezultat preskakanja sudskih postupaka i rješavanja kompleksnih slučajeva u upravnom postupku. Zato ovaj zakon zaista vidimo samo kao privremenu mjeru koja se mora ograničiti i što prije ukinuti.
Stav poslodavaca o novom proračunu? Hoće li i on biti prorecesijski? Nije li njime de facto suspendiran Zakon o fiskalnoj odgovornosti?
Rebalans proračuna za ovu godinu i prijedlog proračuna za 2013. godinu su nas neugodno iznenadili. Naime, rebalans proračuna je vrlo jasno pokazao da se ukupno porezno opterećenje u Hrvatskoj, unatoč suprotnim najavama iz Vlade početkom godine i brojnim apelima poslodavaca, ove godine dodatno povećalo. Također, pokazao je da Vlada, čak i unatoč višim prihodima koje je ubrala iz gospodarstva, nije uspjela uštedjeti te je ponovno potrošila više od plana.
No, ono što nas u HUP-u zabrinjava je da se unatoč tome ništa bitno nije promijenilo u planiranju proračuna za 2013. godinu. Vlada ponovno planira rast poreznih prihoda, a planirani veći rashodi dovode čak i do rasta deficita. Da i ne spominjemo neizvjesnost ispunjenja prihodovne strane proračuna koja bi u slučaju podbačaja taj deficit dodatno uvećala. I sve to ponovno bez planiranja bitnih reformi u državnom i javnom sektoru.
Takvo je planiranje neodrživo i podgrijava recesijsku spiralu u kojoj se nalazimo. Najviše zapravo zabrinjava nedostatak strategija ili sektorskih politika na kojima se proračun temelji. Po logici stvari, državni bi proračun trebao biti usklađen sa strategijama, on bi trebao omogućavati reforme i razvoj, ali ako strategija nema, onda proračun odražava kontinuitet ili, u najbolju ruku, fiskalnu stabilnost i ništa više. Što iako je važno i zaista podržavamo sve napore koje Vlada čini u tom smjeru, nikako nije dovoljno.
Što je s projektima koje je Kukuriku najavljivao? Zasad se čini da ničega ozbiljnog neće biti prije 2014. godine? Hoće li tu biti doprinosa HT-a?
Da, planirani veliki investicijski projekti koje je Vlada najavljivala dolaskom na vlast kasne i to u Vladi i sami priznaju. Ono što nas raduje je što vidimo promjenu u retorici predstavnika Vlade i sve glasnije naglašavanje da, bez obzira na uspjeh pokrenutih velikih državnih investicijskih projekata, znatnijeg oporavka neće biti bez pokretanja investicija privatnog sektora. To je ono što mi stalno i govorimo. A tu onda dolazimo do ključnog problema – loše investicijske i poslovne klime koja je zapreka kako domaćim, tako i stranim ulaganjima u Hrvatsku. U HT-u smo u zadnjih deset godina uložili otprilike 13 milijardi kuna, a s ulaganjima ćemo nastaviti, to je sigurno, no i nama su ruke prilično vezane na tržištu koje stalno pada i s regulatornim okvirom kakav imamo. Zahvaljujući dosadašnjim ulaganjima imamo infrastrukturu s kojom i te kako dobro stojimo na globalnoj ljestvici konkurentnosti u usporedbi s ostalim svjetskim tržištima, što se ne može reći za ostale parametre mjerenja konkurentnosti, gdje smo kao zemlja sve niže.
Što kažete na ideju da svako ministarstvo angažira najuglednije konzultantske kuće kako bi se izbjegao amaterizam u vođenju javnog sektora?
Vještine koje su potrebne za vođenje ministarstva, za utvrđivanje sektorskih strategija, za utvrđivanje programa i projekata i njihovu implementaciju vrlo su slične kompetencijama koje posjeduju najbolji menadžeri. Promjene na globalnoj razini, omogućene računalnim i komunikacijskim tehnologijama, iziskuju drukčiji način upravljanja, jasniju viziju, izoštrene strategije i kompetentne timove za provođenje. To je naročito bitno kako za razvojne aktivnosti, tako i za reformatorske procese.
Na premijeru i vladajućoj koaliciji je pronaći optimalan balans između tradicionalnih političara i vještih menadžera i time osigurati političku podršku, politički kapital, ali i odgovornost prema vladajućoj garnituri. Konzultantske kuće i njihovi stručnjaci mogu omogućiti ubrzano kompenziranje nedostatak kompetencija, ali i srednjoročno podizanje kompetencija u samim ministarstvima.
Vlada zaista treba posegnuti za svim raspoloživim sredstvima jer potencijalom koji imamo u javnom sektoru očito ne upravljamo dovoljno dobro.
Pretežito u istraživanju HUP-a poslodavci tvrde da je situacija loša i ne očekuju poboljšanje. U kojoj mjeri je vlast kriva za takvu atmosferu?
Situacija je u gospodarstvu loša i to nije stvar perspektive, odnosno kuta gledanja. Postojeći model rasta je davno potrošen, a uporno nastavljanje tim putem stvara nam samo još veći dug i sve nekonkurentnije gospodarstvo, drugim riječima, vodi u nove minuse.
Vlast je za takvo stanje kriva u mjeri u kojoj izbjegava napraviti bitne reforme koje su preduvjet za promjenu pravila igre. Poduzetnici se ne bi smjeli boriti s državnom i lokalnom administracijom na svim razinama kao s vjetrenjačama, ne bi trebali imati jedno od najvećih opterećenja na poslovanje na svijetu, nesiguran pravni okvir i golemu nelikvidnost, ne bi trebali biti okruženi antipoduzetničkom društvenom klimom koja doslovno guši inovativnost i privatnu inicijativu te tjera ljude od preuzimanja rizika poduzetništva. Često možete čuti da se u Hrvatskoj poduzetnici od silnog rada na uklanjanju zapreka poslovanju na kraju najmanje bave svojim biznisom i to je zaista tako.
Ključne probleme gospodarstvenici vide u visokim porezima i doprinosima, nelikvidnosti i krutom radnom zakonodavstvu? Koliko ste zadovoljni vladinim inicijativama na tim poljima?
Možemo reći da vidimo aktivnost Vlade i određene pozitivne pomake u dijelu smanjivanja doprinosa i nelikvidnosti. Ali i tu su najave bile znatno ambicioznije od dosad učinjenog pa ćemo pričekati s konačnim ocjenama. Što se tiče problema previsokog poreznog opterećenja i nužne fleksibilizacije krutog radnog zakonodavstva, tu ne možemo nikako biti zadovoljni. Porezno opterećenje na gospodarstvo je unatoč najavama povećano, a pitanje se nužnosti promjene radnog zakonodavstva stalno odgađa.
No, istaknuo bi još jednom da nama treba sveobuhvatan i sistematičan pristup promjeni ekonomske politike u kojoj trebaju biti uključeni svi socijalni partneri. Pojedinačni potezi nemaju snage napraviti promjene, one često samo dodatno distorziraju cijeli sustav, što smo mnogo puta dosad imali priliku vidjeti.
Hoće li oslobađajuća presuda za generale, a pogotovo poruke Ante Gotovine utjecati i na poboljšavanje nezavidne poslovne klime?
Svaki događaj koji je pozitivan za širu javnost, a oslobađajuća presuda za generale Gotovinu i Markača to bez sumnje jest, povećava razinu optimizma u društvu. Što nam je sada nasušno potrebno. Iako je utjecaj tog pozitivnog impulsa na poslovnu klimu ograničen, fantastični su ovakvi rijetki trenuci u kojima smo kao nacija ujedinjeni oko neke odlične vijesti, kao što je oslobađajuća presuda i ohrabrujuće poruke, kao što je poziv generala Gotovine da se okrenemo budućnosti. Hvala mu na tome.
>>HUP: Stanju u gospodarstvu mršava dvojka, slijede novi otkazi
Porezno je opterećenje u Hrvatskoj previsoko i predstavlja jednu od ključnih zapreka oporavku domaćeg gospodarstva. Daljnje uvođenje novih poreza u trenutku pada gospodarske aktivnosti i kada smo, rekao bih, na samom dnu, nije nikome u interesu. Ključni problem razvoja hrvatskogg gospodarstva nije porezno opterećenje, nego nedostatak kvalificiranih stručnjaka na za to predviđenim mjestima koji bi uvidjeli da ovoj zemlji nedostaje tržište i koji bi pokrenuli samo jednu stvar. Izvoz. Porez na imovinu NIJE NOVI POREZ nego zamjena za komunalnu naknadu. Na kraju će 99 % građana plaćati isti porez, dok će gospoda poput recimo Mudrinića plaćati puuuno veći porez. I sad što možemo zaključiti? Da je dotični gospodin iskoristio HUP da bi hrvatskoj javnosti proklamirao laž i obmanu.. Ja ne posjedujem ništa i uopće me ne brine porez na nekretnine. A onaj tko je kupio stan kao štednju neka plati porez. To je njegov rizik, kao što je u banci rizik tečaj, kamata i inflacija. Meni ne smeta kada netko laže, ali kada netko tko predstavlja određenu institucija laže onda sam malo ljut.