Nešto prije podneva, pripadnici mješovite minobacačke baterije 125. bojne uspjeli su ući u Jasenovac. Bio je 1. svibnja i osjećali su zadovoljstvo. Tim više što je većina boraca bila sa tog položaja udaljena samo desetak kilometara od rodnih kuća. To olakšanje činilo ih je gotovo euforičnima – obranili su svoje a da pritom nitko nije stradao. Još se svatko od njih jednom okrenuo iza sebe. Nisu sanjali. Uspjeli su. To je u najmanju ruku u tom trenutku zaslužilo fotografiju i stisak ruke Ivici Čaji, njihovu zapovjedniku. Njegova hrabrost i još bolja vojnička procjena dovele su ih do osjećaja euforije. Čaja se nasmijao, uhvatio telefon i odmah svojim nadređenima javio vijest: "Ušli smo u Jasenovac. Nitko nije stradao." I dok je telefonirao netko je od naših snimio fotografiju koja je dokaz uspjeha. Jednom kad se okupe prolistat će te uspomene koje svjedoče o njihovoj povezanosti, prijateljstvu i povijesti. Telefonski je poziv završio, prošlo je od podneva 15 minuta kada se na njih, ni sami ne znajući odakle, obrušila kiša metaka.
Zadnja zapovijed: Bježite!
– Bježite! – iz svega je grla strogim glasom zapovjedio Čaja svojim vojnicima. Od te je zapovijedi sada dugih 18 godina. Prelazimo prag Čajine kuće u blizini Novske. Na zidu priznanja, zahvalnice, slike, a u gostinjskoj sobi u kutu drvena vitrina. U njoj dvogled, kompas, upaljači, novčanik, njegove dozvole i olovka koju Čaja koristi. Koju je koristio te 1995. godine. U rodnoj kući tek majka Anka, velikih suznih očiju.
Izdanu zapovijed nakon kiše metaka nitko od vojnika nije prekršio. Čaja se podigao u namjeri da iskoristi zolju, no kako se otkrio, pokosio ga je snajperski metak. Čaja je toga 1. svibnja izdahnuo samo 15 minuta nakon telefonskog poziva kojim je javio sretnu vijest.
– Nametnuo se vojničkim znanjem i vrhunskim ljudskim kvalitetama. Otkako je pristigao počelo se intenzivnije raditi na stručnoj obuci, koju su četnici sigurno osjetili na svojim leđima. Zahvaljujući njemu nitko od naših nije izrazio želju da promijeni postrojbu i nitko još nije ranjen – tako su govorili i govore o Čaji.
Svake godine kada obiđe njegov grob, svećenik koji već dobro poznaje njegovu obitelj ne može ne ponoviti uvijek istu rečenicu: "Hrabri baja našeg kraja".
U istoj, 125. postrojbi bio je i Čajin mlađi brat. Tog 1. svibnja i Ivica je trebao svratiti kući, majka je već pripremala jelo, a mlađi je brat nešto uranio. Krajem se proširila sirena, znak uzbune. Majčino je srce na taj zvuk zakucalo jače, kao da je osjetilo da je, deset kilometara od dvorišta gdje joj je još 1991. sin rekao da odlazi u rat, nastradao. Vijest je stigla brzo. Njezina sina više nema! Sahraniti ga je mogla tek deseti dan jer je u Novskoj sigurnost svih mještana bila i više nego ugrožena.
– Posljednji sam ga put vidjela dan prije pogibije. Bila je nedjelja i sa svojim je suborcima kod nas u kuću dolazio tri puta. Došli su na doručak i ručak, no večerati nije želio jer mi je rekao da više nema vremena i da se mora vratiti svojim suborcima – priča majka Anka. Kaže njezin je Ivica bio poseban čovjek.
Ostalo je samo ordenje
– Bio je veliko dijete, obožavao je šalu. Volio je nogomet, obožavao ribolov, bio je član dobrovoljnog vatrogasnog društva – rekla je i zastala. Navrle su suze i zadrhtao joj glas.
– Sada mi je od njega ostalo samo ordenje, zastave i zahvalnice – tiho će.
– Znate kakav je bio čovjek i koliko ga je ljudi voljelo kada na njegovu grobu gori stotinu svijeća. Redovito odlazim na grob, ponekad i na mjesto na kojem je stradao. Čak je i škola trebala nositi njegovo ime, no kasnije se to nije uspjelo realizirati – priča Ivičina majka. Njezin mlađi sin, koji ju je i obavijestio o pogibiji svoga brata, njezina sina, redovito je zajedno s obitelji posjećuje. Ivica se nije ženio, prije nego što je odlučio reći majci da odlazi u rat radio je u Petrokemiji.
– Svaki dan sve je teže. Čovjek je sve stariji i tako shvaća da povratka više nema, da to mora prihvatiti. Ali majčino srce takve vijesti ne prihvaća – zaključuje majka Anka.
>>30 potresnih, nikad ispričanih priča o poginulim herojima pročitajte u specijalnom prilogu Junaci Bljeska u tiskanom izdanju Večernjeg lista
>>Specijalac iz Lučkog: Tko će u rat ako mi nećemo
>>Pratite blog Ratne priče
Pokoj ti duši HR sine ,svoj si život dao u obrani svoje domovine od srbsko -četničke i jna agresije.