Zamislite da morate nabrojiti pet hrvatskih političara koji vam imponiraju svojim intelektualnim, ljudskim i liderskim sposobnostima, a da pritom imaju potencijala da jednog dana vode Hrvatsku, ostave snažan trag na hrvatsku i europsku budućnost te osiguraju svoje mjesto u povijesti. Ili možete li se sjetiti barem triju političara iz SDP-a, koji bi mogli uspješnije naslijediti Zorana Milanovića te od te stranke stvoriti modernu europsku socijaldemokratsku stranku bez repova i poltronstva, a od Hrvatske naprednu zemlju zajedništva i blagostanja, ostavivši u sjeni i Račanov i Milanovićev mandat? Ili pak može li HDZ iznjedriti novog, ali puno poštenijeg, gospodarski potkovanijeg i domoljubno odgovornijeg Sanadera?
Moramo priznati da ćemo se prilično namučiti već i kod drugog imena, ali ne zbog činjenice što nema takvih ljudi, nego zato što su obično u drugom planu ili se uopće ne nalaze u operativnoj politici. Stranačke hijerarhije obično ne vole lidere jer ih doživljavaju kao opasnost za vlastite fotelje pa onda obično u vrhovima stranaka ima puno poslušnika i onih koji nemaju kapaciteta pretjerano napredovati, a pravi lideri izvan svijeta politike nemaju ni vremena ni živaca za takve igrice. Tako je Hrvatska posljednja dva desetljeća prilično siromašna liderima, koji bi mogli izvući ovu zemlju iz krize, bolje nas povezati sa svijetom te svojim ponašanjem zaslužiti ponos i simpatije među narodom. U našem političkom životu sve je više prosječnih i ispodprosječnih pa nije čudno kad u anketama građani biraju manje loše, u nedostatku kvalitetnijih kandidata, njihovih vizija, ideja, rezultata i simpatičnosti.
Aleja budućih lidera
U jeku rasprava o tome kako bi trebao izgledati novi zagrebački trg, odnosno spomenik posvećen hrvatskoj domovini, čiju je gradnju naložila Račanova vlada 2001. godine, a Sanaderova vlada 2006. za njega odabrala i lokaciju na današnjem Trgu Stjepana Radića (između Lisinskog i Ureda gradonačelnika) zanimljivo idejno rješenje dao je naš poznati dizajner Boris Ljubičić. Protiveći se ideji da se ondje veličaju likovi koji su kroz stoljeća zadužili Hrvatsku i Hrvate, on je predložio da se na tom budućem trgu podignu biste potpuno neprepoznatljivih lica. One bi simbolično predstavljale hrvatske velikane iz budućnosti, koji će tek doći i zadužiti svoju domovinu. Zapravo, one bi bile svojevrstan izazov i motiv našim suvremenicima da daju sve od sebe kako bi se jednog dana ondje ukazalo njihovo lice. Vlade su zaboravile provesti u djelo svoje odluke o podizanju spomenika, a tako se na razini anegdote našla i Ljubičićeva ideja. No, danas nam se čini više nego aktualna kad razmišljamo kakve to imamo lidere posljednja dva desetljeća i tko bi od njih jednoga dana ondje mogao zaslužiti svoj spomenik.
Izuzmemo li hrvatske sportaše, koji su planetarno proslavili Hrvatsku svojim mjerljivim uspjesima, nekoliko heroja Domovinskog rata i prvog predsjednika Tuđmana, čiji su spomenici već preplavili zemlju i koji je osigurao svoje mjesto u povijesti samim time što je bio prvi te da je predvodio procese stvaranja, obrane i oslobađanja Hrvatske, uistinu je pitanje tko je osigurao trajnu prisutnost u memoriji hrvatskog naroda. Nažalost, neki koji su imali šansu prerano su uprskali svoje životopise, nekih se sjećamo kao kvalitetnih ljudi, ali su premalo zadužili naciju, a neki tek moraju opravdati povjerenje građana. Mi nismo imali sreće prošlih godina imati svoga Havela, Blaira, Eska Aha, a ni Angelu Merkel... A analiziramo li pak hrvatsku povijest prošlih stoljeća, vidjet ćemo da je svaka generacija uspjeli iznjedriti nekog vojskovođu, prosvjetitelja, izumitelja, svenarodnog dobrotvora pa i vrlo umješne političke lidere, iako nismo imali ni vlastitu državu. U čemu je onda problem danas kad imamo svoju državu i kad bi svi naši talenti trebali doći do izražaja!? Očito je po srijedi nekoliko razloga – od negativne selekcije u strankama i imidža politike kao omraženog zanimanja do manjka iskustva u upravljanju državom i činjenice da kontinuirano ne stvaramo lidere koji će jednog dana voditi ovu zemlju. One države koje od najmlađe dobi prepoznaju talente, ulažu u njih i razvijaju njihove sposobnosti, imaju napretek izvrsnih kandidata za sve državne dužnosti. One stranke koje potiču pozitivnu konkurenciju, borbu ideja, izvrsnost i individualnost, bez problema rađaju političare svjetskog formata. U onim sredinama gdje se politika doživljava kao časno zanimanje, pitanje je ponosa raditi za vlastitu državu, a ne uhljebljenja pa je puno lakše pridobiti kvalitetne ljude, koji svojim sposobnostima mogu ostaviti traga. Tako kvalitetno društvo zajedničkim naporima stvara kvalitetne lidere, bez obzira na njihov ideološki predznak jer su svi pozvani raditi u zajedničkom interesu. Pritom je važno znati kako se liderske sposobnosti uče i stječu kroza život, a ne rađamo se s njima. Prirođena karizma može biti dobar preduvjet, ali nikako presudan.
No, vratimo se pitanju na početku teksta – kako prepoznati u Hrvatskoj pravog lidera? Svjetski poznati guru liderstva Brian Tracy, koji tvrdi kako nema gotovo nikakve razlike između liderstva u politici i poslovnom svijetu, navodi deset osobina koje bi trebao imati lider 21. stoljeća. To su: vizija, hrabrost, učinkovito ponašanje tijekom krize, ispunjavanje obećanja, osjećaj za realnost, dosljednost, preuzimanje odgovornosti, sposobnost predviđanja, kooperativnost i izvrsnost. Lider prije svega mora imati viziju, odnosno sposobnost predviđanja budućnosti. Mora biti sposoban tu viziju prenijeti na druge i potaknuti ih na njezino ostvarenje. E sad se prisjetimo kad smo zadnji put čuli smislenu viziju što će se događati s Hrvatskom u EU za pet ili deset godina te kako ćemo mudro iskoristiti promjene i izazove koje će nam donijeti život u toj zajednici? Mi čak nismo sigurni kako će nam izgledati prihodi i rashodi do kraja godine, a definiranje nacionalnih ciljeva i postizanje konsenzusa oko njih postalo je utopija.
Hrabrost znači sposobnost da se napravi korak naprijed i da se suoči s opasnošću, da se donesu teške odluke, posebno u nepovoljnim trenucima. Hrabrost je najprepoznatljivija osobina velikih vođa, međutim naš premijer, a i pojedini ministri, pokazuju je jedino kad su u pitanju marginalne teme, dok pri hvatanju u koštac s ključnim problemima brzo povlače ručnu kočnicu. Pravi lideri moraju pokazati sposobnost riskiranja, u kojoj drskost igra značajnu ulogu. Ako netko želi postati vođa, mora biti spreman na neuspjeh, protivljenja i neizvjesnost. Uostalom, sjetimo se da je Tuđman, još dok je Hrvatska bila okupirana zemlja, naredio da se probije tunel Sveti Rok. Politički oponenti govorili su mu kako će u njemu moći jedino uzgajati gljive. A danas Hrvatska, uza sav lopovluk oko njihove gradnje, ima najmoderniji sustav autocesta u ovom dijelu Europe. Smjelost je simbol odlučnog vođe. To znači neprestanu ofenzivu, izazov napredovanja, stvari dovesti do kraja, a ne čekati da se pomaknu same od sebe. Najhrabriji vođe ustrajavaju do kraja, čak kad nema rezultata i kad drugi odustaju. Tu donekle ljudi prepoznaju ministra Linića, makar se i ne slagali s njegovim idejama. Nasuprot njemu, prisjetimo se koliko je aktualna vlada poništila odluka, povukla zakona iz procedure i odustala od vlastitih bitki. Srećom, dobar dio njih bio je rezultat činjenice da su i sami shvatili kako su se nepotrebno zaletjeli, nedovoljno konzultirali i nekvalitetno izveli zamišljeno pa je tim ispalo bolje.
Dati ljudima razuman zadatak
Lideri se najbolje prepoznaju po učinkovitosti u kriznim situacijama. Istinski vođe čak i u najtežim trenucima ostaju mirni, hladni, pribrani, stvaralački raspoloženi i usmjereni na rješavanje problema. Oni koji u tom trenutku postanu svađalački raspoloženi, vrijeđaju druge, prebacuju krivnju i odgovornost, samo pokazuju svoju nemoć i nedoraslost zadatku. Odgovorni vođe priznaju svoju odgovornost i prihvaćaju ulogu vođe. Ne traže opravdanja za svoje pogreške i ne svaljuju krivnju na druge. Ne ljute se, ne optužuju, nisu razočarani, radije čuvaju svoju energiju i koncentriraju se na budućnost. Razmišljaju o tome što napraviti, a ne što se dogodilo. Pritom, poštenje i ispunjavanje obećanja izazivaju divljenje i poštovanje u narodu. Međutim, poštenje kojim se resila aktualna vlast nekako se vrlo brzo istopilo, baš kao i obećanja iz Plana 21. Doduše, možda nisu bili svjesni u što se upuštaju, ali zato je baš osjećaj za realnost i suočavanje i sukobljavanje s realnim, a ne zamišljenim svijetom također vrlina lidera.
Vođe uspostavljaju mjerila izvrsnosti za sve što rade, koncentriraju se na rezultate i pitaju se što moraju napraviti da bi bili najbolji, da bi pobijedili. Koncentriraju se na svoje jake strane, na uspjeh, na mogućnosti... Također inspiriraju i motiviraju druge da se tako ponašaju, pridonose zajedništvu i suradnji, a ne podjelama... Sposobnost izvlačenja natprosječnih rezultata iz običnih ljudi je ključ uspjeha. Moć se skriva u stvaranju mreže uzajamne potpore, čak i u odnosu s političkim takmacima. Američki predsjednik Eisenhower govorio je da se ugled i moć vođenja temelje na tome da uvjerite ljude kako ste vi onaj koji će im dati razuman zadatak i pomoći im da ga ostvare. A posljednjih desetljeća kristalizirale su se i tri posebne osobine lidera, koje sve više dobivaju na važnosti: sposobnost uvjeravanja, dobar nastup u medijima i sposobnost ostavljanja dobrog dojma na ljude. Uistinu, iznimno je važna medijska pojavnost i sposobnost komuniciranja jer najviše ljudi lidere upoznaje isključivo putem medija. Zato moderni image-makeri u kreiranju imidža pozornosti pridaju treningu kako se držati, odijevati, govoriti, kako gledati u kameru, a kako u masu... Međutim, riječ je ipak o pakiranju, koje ne može funkcionirati bez dobrog sadržaja.
Na kraju od lidera se očekuje da svakodnevno svjedoči svoje domoljublje, odnosno pokazuje kako sve što čini radi iz ljubavi prema svojoj zemlji i svome narodu, a ne iz osobnog interesa, želje za publicitetom, nametanja stranačkih ili ideoloških vrijednosti ili zbog odrađivanja posla. E, sad nam preostaje jedino zapitati se imamo li mi uopće lidera ili samo formalne vršitelje dužnosti?
>> S liste srama u devet dana otpao 81 dužnik
