Srbijanski je predsjednik Tadić u Vukovar stigao trajektom Golubica. Škrtim, ali iskrenim pljeskom s obale ga je pozdravilo stotinjak Vukovaraca. Samo malo dalje, na tržnici i na ulicama u središtu grada, život se odvijao uobičajenim ritmom.
Običan četvrtak
Za Vukovarce bio je to četvrtak kao i svaki drugi. Da nije bilo silna osiguranja, policajaca, snimatelja i novinara, nitko ne bi pomislio kako je svjedok iznimno važnog, povijesnog događaja, kako su posjet srbijanskoga predsjednika najavljivali političari i analitičari. Vukovarci su nam rekli da je u gradu čak i manje svijeta nego obično, da su ljudi ostali kod kuće čekati da “karavana” ode iz njihova grada.
Šećući i razgovarajući sa stanovnicima, stekli smo dojam da su manje-više hladni spram Tadićeva posjeta. Ali ne zato što imaju nešto protiv nego im je gotovo svejedno. Od srbijanskoga predsjednika, kažu, nisu i ne očekuju previše. To što se na Ovčari ispričao jednima je u redu, drugi su očekivali više. Željeli su da na Ovčari zatraži oprost. I jedni i drugi slažu se u tome da se ništa bitno u njihovim životima ne bi promijenilo i da je Tadić zatražio oprost. Čuli smo i rečenicu koja se mnogo puta ponavljala: Jedni zločine čine, a onda se drugi za to ispričavaju.
Politička pozornica
Odgovor na pitanje zašto je ovaj četvrtak za Vukovarce bio dan kao i svaki drugi vjerojatno se krije u tome što njihov grad svake godine u studenom postaje velika politička pozornica. Kako se bliži 18. u mjesecu, dan kada je 1991. godine počinjen najstrašniji ratni zločin, tako naviru i sjećanja. Zbog tih bolnih sjećanja, oni koji su izgubili obitelj nikada neće moći oprostiti. No ni oni nisu osjetili potrebu da se okupe i organiziraju prosvjed protiv posjeta predsjednika Srbije. Svoju patnju šutke nose u sebi.
Prosvjed su jedino organizirali članovi Hrvatske stranke prava. Tridesetak ih se okupilo kraj Vodotornja, uz cestu kojom se ide prema Ovčari. Dok je kolona predsjedničkih limuzina prolazila, zviždali su. Ostali Vukovarci nisu. Kazali su samo kako žele živjeti kao normalni ljudi, imati više posla, više radosti i više novca. Predsjednici će otići, a u njihovu životu ništa se, kažu, neće promijeniti. Djeca iz hrvatskih obitelji ići će u hrvatske razrede, a iz srpskih u srpske...
Baka Marija koja je danas na tržnici na kartonskoj kutiji prodavala ono malo povrća iz svog vrta, isto će činiti i sutra.
Nek održi govor na vodotornju!