Za tri mjeseca sa svjetske će političke scene otići Mahmud Ahmadinejad, jedan od najosebujnijih i najkontroverznijih svjetskih lidera. Ispunivši dva mandata zaredom, koliko po ustavu može biti na mjestu predsjednika Irana, Ahmadinejad će ustupiti mjesto nasljedniku nakon predsjedničkih izbora 15. lipnja. U osam godina Mahmud Ahmadinejad prerastao je u najjačeg, najpoznatijeg, ali i u svijetu najomraženijeg iranskog lidera nakon vođe revolucije iz 1979., ajatolaha Homeinija.
Ipak, o Ahmadinejadu osobno malo se toga zna. Iako vodi Islamsku Republiku, on, po svemu sudeći, nije zadrti, vjerom opsjednuti političar. Pojedini analitičari vjeruju kako se duboko u sebi Ahmadinejad grozi radikalnih, konzervativnih propisa koje donosi vrhovni vjerski vođa Ali Hamnei. To se vidi iz cijelog niza njegovih postupaka, odnosa prema ženama u javnosti, a posljednji takav Ahmadinejadov “izlet” dogodio se prije samo nekoliko dana na pokopu Huga Chaveza. Tada je Ahmadinejad u javnosti grlio i tješio uplakanu Chavezovu majku. Imajući na umu da se Iranci i ne rukuju sa ženama, a kamoli da ih grle dok one u tuzi naslanjaju glavu na rame muškarca, ta je Ahmadinejadova gesta dodatno razbjesnila iranske klerikalce s kojima je predsjednik već odavno na ratnoj nozi.
Raskol s klerom
Prve prepirke Ahmadinejada i parlamenta počele su prije nekoliko godina kada je predsjednik zatražio da se ženama dopusti da odlaze na nogometne utakmice. Prijedlog nije prošao, no vatra između klerikalaca i Ahmadinejada počela se rasplamsavati. Sljedeći njegov “gaf” zbio se 2007. kada je u javnosti poljubio ruku svoje nekadašnje nastavnice. Klerikalci su ga optužili za nemoral, no te je optužbe on grubo odbio.
Naravno, Ahmadinejad je vjernik, duboki, istinski vjernik jer inače se ne bi uzdigao do mjesta vođe jedne od zemalja najjače obilježenih religijom, no ne može ga se smatrati radikalnim islamistom kakvim ga redovito prikazuju zapadni mediji. Već po nastupu u javnosti prilično je jasno da je riječ o samopouzdanom čovjeku. Bio snimljen kako Chavezu, svom nekadašnjem iskrenom prijatelju, drži ruku na srcu ili kako razgovara s iranskim znanstvenicima, Ahmadinejad je nasmijan. A koliko smo puta nasmijanog na fotografiji vidjeli Gadafija, Sadama Huseina ili saudijskog kralja, istinske diktatore svojih zemalja.
Ipak, ne treba se zavaravati da je Ahmadinejad samo prikriveni poluliberal, čovjek koji pokušava ublažiti stisak radikalnih islamskih svećenika nad Iranom. Ahmadinejad je vrlo ozbiljan i utjecajan političar posvećen svom cilju. Za njegove vladavine Iran je gotovo dokraja razvio svoj nuklearni program, ovladao je i raketnom tehnologijom koju sada izvozi svojim saveznicima. Poslali su raketu sa živim bićem u svemir i uspješno je vratili, za njegove vladavine iranske su tvornice počele proizvoditi nadzvučne borbene zrakoplove ravne američkim lovcima, što ostale zemlje Bliskog istoka, poput Saudijske Arabije, Kuvajta ili Iraka, ne mogu ni zamisliti. S druge strane, upravo za njegove vladavine izbila je pobuna praćena demonstracijama kakve na ulicama Teherana nisu viđene još od rušenja Reze Pahlavija, ograničena je potrošnja benzina iako zemlja ima rezerve sirove nafte među najvećima na svijetu. Rial je kao nacionalna valuta pod pritiscima sankcija doživio inflaciju kakva nije viđena još od inflacije u Srbiji za Miloševićeva režima. Zbog svega toga o Ahmadinejadu doslovno svi Iranci imaju neki stav. Ili ga mrze ili ga obožavaju, no prema njemu danas nitko nije ravnodušan. Pa tako ni iranski vrhovni vođa Hamnei koji se s Ahmadinejadom sukobljava iz najmanje tri razloga.
Prvo, ne sviđa mu se predsjednikova bliskost s Revolucionarnom gardom koja prerasta u paralelnu strukturu vlasti u Iranu. Drugo, za Hamneija Ahmadinejad nije dovoljno radikalan jer ne podržava ekstremne šerijatske mjere koje religiozni lideri tako gorljivo pokušavaju uvesti. I treće, pomalo bizarno, ali zato ne manje važno u religijom i islamom obojenom Iranu – razlikuju im se mišljenja o imamu Mahdiju. Kruže glasine kako Ahmadinejad smatra da je on osobno utjelovljenje imama koji će uskrsnuti na zemlji nakon što bude ubijen sirijski vođa. Tada bi imam Mahdi poveo borbu protiv nevjernika i proširio islam.
Upravo zbog toga se, tvrde u kuloarima, Ahmadinejad i protivio slanju pomoći Basharu al-Assadu, što je pogoršalo njegov sukob s Hamneijem.
A na početku Ahmadinejadove predsjedničke karijere ništa nije govorilo da će on biti jak predsjednik. Izbori za predsjednika Irana tom su nastavniku bili prvi izbori u životu. Iako je u izbornu utrku kretao s pozicije gradonačelnika Teherana, na to mjesto nije bio izabran, već postavljen dekretom kao provjereni kadar, a postavila ga je Revolucionarna garda kojoj je pripadao još kao student na Teheranskom sveučilištu tijekom revolucije. Tada je mladi Ahmadinejad osnovao Udrugu islamskih studenata povezanu s ajatolahom Behesthijem, tada jednim od najbližih savjetnika ajatolaha Homeinija. Kao vođa udruge, poznatije pod skraćenicom OSU, sudjelovao je i na sastancima uoči osvajanja američkog veleposlanstva. I tada je glasao protiv. Nije smatrao da je američko veleposlanstvo najbolji cilj napada, već je predlagao da se taoci uzmu iz veleposlanstva tadašnjeg SSSR-a. Mišljenje je promijenio tek nakon što je sam Homeini pozdravio zauzimanje američke diplomatske misije.
Prisne veze s Gardom
Ako nije bio dobar u procjenama napada, bio je dobar u prokazivanju nepoćudnih. Upravo je Udruga islamskih studenata 1980. provela “iransku kulturnu revoluciju”, prokazujući studente i nastavnike koji nisu podržavali Homeinija, a većina ih je završila u zatvoru ili pred streljačkim vodom. Nakon završetka studija dobio je nekoliko administrativnih pozicija u provinciji, ali zadržao je vrlo prisne veze s Revolucionarnom gardom. Garda ga se sjetila 2003. iskoristivši svoj utjecaj te nekadašnjeg vođu studenata, koji je u međuvremenu doktorirao i postao predavačem na Teheranskom sveučilištu, imenovala gradonačelnikom Teherana. Tada su tvrtke u vlasništvu Iranske revolucionarne garde počele bez natječaja dobivati brojne poslove u Teheranu koji je prolazio veliku obnovu, uključujući i gradnju velikog metroa. Jedan od autora ovog teksta tri je godine neposredno nakon revolucije živio u Teheranu, ali taj grad više nije grad koji on pamti. Vizura metropole potpuno je izmijenjena, a dobar dio toga sagradile su tvrtke IRG-a.
Revolucionarna garda procijenila je kako bi najbolje bilo imati “svog čovjeka” na mjestu predsjednika države. Tiho su poduprli Ahmadinejadovu kandidaturu na izborima 2005. godine koje je on dobio glasovima sirotinje. Brojne sirotinje koju u Iranu potpomaže upravo Revolucionarna garda.
I sam je Ahmadinejad skroman. Nakon izbora za predsjednika odbio je preseliti se u rezidenciju u prestižnoj četvrti Shemiran, no kada je to ipak bio prisiljen učiniti, skupocjene je perzijske tepihe poslao u Nacionalni muzej, a u svoje je odaje stavio obične prostirke. Iako je prvih godina uživao povjerenje vrhovnog vjerskog vođe Alija Hamneija, kojemu je za prve inauguracije ljubio ruku i obraze, situacija se u drugom mandatu znatno promijenila.
Suzbijena pobuna
Od tihih saveznika, Hamnei i Ahmadinejad su nakon izbora iz 2009. postali ljuti protivnici. Kamen smutnje bilo je Ahmadinejadovo protivljenje uvođenju radikalnih propisa, ali i borba za utjecaj u državi. Ahmadinejad se kosio s klerom, ali nikada nije zaboravio tko ga je doveo na vlast – Revolucionarna garda.
Ona mu je vratila lojalnost tijekom Zelene revolucije 2009., kada su stotine tisuća Iranaca izašle na ulice prosvjedujući protiv Ahmadinejadova reizbora smatrajući da su pokradeni na biralištima. Tada su Basiji, poluvojna postrojba Revolucionarne garde, batinama nasrtali na demonstrante dok su snajperisti s okolnih zgrada ubijali prosvjednike.
Ahmadinejad se održao, ugušio je revoluciju u krvi, ne zahvaljujući kleru, već zahvaljujući Revolucionarnoj gardi. Nagađa se da će ponovno pobijediti njihov kandidat, kandidat kojega oni postave, no teško će steći Ahmadinejadovu, na kontroverzama izgrađenu karizmu.
A nije isključeno da se i sam Ahmadinejad, nakon mandata pauze, ponovno, baš kao Vladimir Putin u Rusiji, pojavi u utrci za predsjedničko mjesto.
>>Ahmadinejad na udaru vjerskih vođa jer je dirao Chavezovu majku
Njegov najveći grijeh je bio što nije podilazio Amerikancima i nije dopuštao da drugi gospodare Iranskim prirodnim resursima.