U procesu odlučivanja u EU-u sudjeluju glavne europske institucije koje donose propise isključivo u područjima u kojima imaju nadležnost, a koje su im države članice izrijekom dale u Ugovorima sklapanima kroz godine razvoja EU-a. Određeni se, dakle, europski zakon - koji po usvajanju vrijedi na teritoriju čitave EU, odnosno svih njezinih članica - može usvojiti u područjima Unijine isključive nadležnosti (trgovina, poljoprivreda, ribarstvo, promet, tržišno natjecanje). U područjima u kojima ima djelomičnu ovlast (okoliš, zdravlje, obrazovanje, migracija), EU djeluje pod uvjetom da su države suglasne da je određeno pitanje bolje riješavati zajednički na europskoj nego pojedinačno na nacionalnoj razini (načelo supsidijarnosti).
Dio europskog zakonodavstva čine spomenuti temeljni Ugovori EU-a (primarno zakonodavstvo) koji sadrže osnovna pravila za Unijino djelovanje (njene ciljeve, funkcioniranje institucija, način donošenja odluka, odnos izmedu EU-a i njezinih članica i sl.). Tijekom godina Ugovori su se izmijenjivali i dopunjavali kako bi odgovorili na izazove pred kojima se EU, razvijajući se kroz povijest, nalazila (proširenje na nove članice, uvođenje jedinstvene valute, stvaranje novih zajedničkih europskih politika i sl.) i kako bi joj omogućili da djeluje ukorak s vremenom. Istovremeno, EU je razvila niz pravnih instrumenata (sekundarno zakonodavstvo), primjerice uredbe, direktive i odluke, koje države preuzimaju u vlastito zakonodavstvo (baza podataka europskih zakona EUR-lex dostupna je na http://eur-lex.europa.eu/en/index.htm).
Standardna procedura donošenja odluka u EU-u naziva se « suodlučivanje ». Europska komisija kao “čuvarica Unije” predlaže nacrt europskog zakona za koji smatra da bi bio poželjan za EU u cjelini. Potom ga svaki sa svoje strane razmatraju svih 27 europskih ministara u Vijeću EU-a, osiguravajući pritom pojedinačne nacionalne interese svojih vlada, i Europski parlament. Lisabonski ugovor, na snazi od 2009. godine, povećao je broj politika u kojima se odluke donose na ovaj način (imigracija, okoliš, zaštita potrošača…), čime je u procesu odlučivanja europskim vladama i europskim parlamentarnim zastupnicima dana jednaka važnost. Kad ove dvije institucije prihvate Komisijin prijedlog i usuglase stav, « su-usvajaju » novi europski zakon. Istovremeno, nacionalni parlamenti Unijinih članica mogu intervenirati ako smatraju da prijedlog zakona nadilazi ovlast EU-a. Ovim se Ugovorom povećava i broj područja u kojima ministri donose odluke većinom (azil, kazneno pravo), dok u nekim najosjetljivijim pitanjima i dalje glasuju jednoglasno (porezi, obrana).
Već u ranoj fazi donošenja propisa, brojni zainteresirani akteri (sindikati, gospodarski lobiji, nevladine organizacije, građani) nastoje utjecati na Komisiju kao glavnog predlagatelja propisa, a tijekom procesa mogu u njemu sudjelovati kroz „javno savjetovanje“ putem interneta. Komisija ima interes predlagati one propise za koje pretpostavlja da će dobiti podršku europskih ministara u Vijeću EU-a i koje će države u konačnici biti spremne pretočiti u nacionalno zakonodavstvo i primijeniti ih u praksi. Iz tog razloga, neki prijedlozi za nove europske zakone dolaze upravo od samih država.
U sustavu odlučivanja u EU-u briselske institucije djeluju na temelju Ugovora na koje su Unijine članice samostalno pristale - u pozadini briselskih propisa prvenstveno su same države.
